Život

Poslije tebe…

Odavno ja više nisam ni sjena onoga što sam nekada bila. Ona djevojčica koja je vjerovala u život umrla je. Zajedno sa pola moga života. Ostali su tek neki ostaci i komadići one mene, pa se svim silama trudim da ih što više sakupim, i sakrijem kako ih ne bi vjetar negdje raznio, naivna vjerujući kako ću se već jednom moći sastaviti. Ne nisam glupa, samo tražim razlog da bih sebi opravdala sopstveno postojanje. Jer budem li bila realna, plašim se da ću odustati.

Nekada sam bila srećna. Bila sam nečija. Zavoljela sam svakom svojom porom, svakim milimetrom onog nježnog bića koje sam bila. Bila sam djevojčica koja nije ni znala šta je ljubav, ali je dala u ogromnim srazmjerama, ne razmišljajući o posljedicama. Voljela sam i činila od njega savršenstvno u svojim očima, ideal u svom životu, i gradila čitav svoj svijet oko njega. Bio je voljen, bio je obožavan. Bila sam spremna uraditi bilo šta, samo da bi on bio srećan. Plakala sam kada bih ostajala sama, zatvorena u svoja četiri zida, i slavila kada bi mi ponovo pokucao na vrata. Kako sam ga samo voljela.. Voljela, a bila sama. Usamljena. Slomljena. Pitam se sada, kakva je to ljubav, koja dopušta toliko tuge, toliko bola, toliko nedostajanja? Pitam se, da li je to uopšte bila ljubav? Ali morala je biti. Morala je jer samo ljubav ostavi takve razarajuće tragove poslije sebe, baš ovakve kakvi su ostali u mojoj duši.

guess-attic-837156_960_720

Da li je bila posebna? Da, bila je. Najposebnija. Najljepša. Najiskrenija. Nismo znali sa njom. Ti nisi znao sa mnom. Ja nisam znala sa tobom. Da je bilo drugačije, da smo postupili drugačije, sada bih ja ponovo imala osmijeh na licu. I dalje bih sa vremena na vrijeme, bila ona ista djevojčica koju si volio, iako sam odavno žena. Da si me želio, jedino moje, nikada ne bih otišla.. Ne bih sada uništavala ovo malo mene što mi je ostalo plačući kada ostanem sama. Ne bih se gušila u sopstvenoj sudbini, i mrzila sopstveni život. Ne bih proklinjala Boga i u isto vrijeme ga molila da ti, samo ti da budeš dobro. Nemam ga šta moliti za sebe, kad ništa nije ostalo.

Ja više nisam živa. Samo sam hodajuća ljuska, sjena što se provlači zidovima i hodnicima, tražeći osamu i prostor gdje bih mogla da sa mirom njegujem svoj bol. I grlim taj bol svom svojoj dušom, jer je tvoj. Jer mi je to sve što je ostalo poslije tebe. Koštala me je ljubav, najmilije moje. Koštale su me tvoje oči, tvoj osmijeh i tvoji zagrljaji, za koje sam mislila da će me kroz život voditi i čuvati. Koštao si me ti.

Sad mi je ostalo samo pregršt uspomena koje me guše, i proganjaju i u snu ako se na javi potrudim da ne mislim. Ostale su mi jedne usne urezane u pamćenje, pa ih još uvijek osjetim na koži. Osjetim i dalje tvoje dodire, peku me i usjecaju se duboko, pa imam rane svuda po tijelu. Ostale su mi riječi, što ih pišem da ih neko drugi čita. Neki drugi ljudi koji osjećaju njihovu bol, ili se samo pronađu kad nemaju snage za izreći je. I ostala mi je ljubav, bezgranična, sveta, da mogu da te volim dok sam živa. A ti se ne boj. Uvijek će na ovom svijetu da postoji neko ko će, dok ga ima, da se moli za tvoju sreću, i da obožava zemlju po kojoj hodaš, dok te bude pratio kao sjena koja sada jeste.

Amazonka

Komentari

Neki baner