Život

Moderna bajka…

Nisam vam pisala neko vrijeme, ljeto je pa sam malo zujala okolo… nadam se da i vi zujite, da ste našli ako ne već svoje mjesto na plaži, onda barem malo hladovine i veselja s ljudima koji su vam dragi. Iskoristila sam ove dane da porazmislim o mnogim stvarima. Malo sam se i razboljela. (gdje može bilo koja viroza proći a da je ja ne pokupim – nemoguća misija). I shvatila sam, dok sam tako mozgala, bolovala, trčala okolo i stvarala svašta, da o ljubavi nemam pojma. Samo puno filozofiram. Ali što je zapravo ljubav? I odakle ikome od nas pravo da je uopće stalno guramo u neke naše okvire? A radimo to… na temelju svojih iskustava ili izostanku istih.

BajkeSjećam se one plave knjige Bajki, Hansa C. Andersena, iz koje mi je mama čitala dok sam bila curica. Svaka je završavala isto – i živjeli su sretno do kraja života.

Hah! – kažem… jesu da… živjeli su, u bajci. No jesu li se u međuvremenu milijardu puta posvadili, rastali pa opet sastali, to nam moćno pero nije odalo. Odrasle smo vjerujući u tu savršenu ljubav i tog savršenog princa na kojeg ćemo naletjeti tamo negdje u svojoj 23-oj, zaljubiti se na prvi pogled i za 6 mjeseci, imati savršenu svadbu, na koju će doći svi naši najdraži i slavit ćemo tri dana i tri noći, a nakon toga ćemo nas dvoje, odšetati u suton i živjeti, kako već ono rekoše – sretni do kraja života.

Nitko nam nije rekao da princa možemo sresti u njegovoj manduri, na ćošku pekare dok ide po gablec, već s osamnaest. I da već s 23 možemo imati troje djece i biti razvedene, jer gle princ ipak nije princ. Nitko nije rekao da u životu moramo poljubit puno žaba da bi eventualno našle princa. I da nijedan “princ” nikad neće biti savršen.

Koliko sam ja žaba poljubila? Možda previše, a možda premalo… al’ još uvijek se nadam nekoj verziji princa. Možda ga i znam, al’ još uvijek nismo skupa otkrili tu formulu “savršene” ljubavi. On još uvijek voli skakutati po lopočima, a ja bih malu ljuljačku u vrtu i malu verziju, nas dvoje. Malu djevojčicu njegovih prodornih očiju i frčkave kosice. Ako to ne mogu imati, neću odmah prošetati do sljedeće bare, da cmoknem prvu žabu na koju naiđem. Radije ću staviti pinklec na rame i maramicu u džep, i raditi nešto korisno u međuvremenu, dok se naši fatalni svemiri ne sudare. Dok on ne odluči zaboraviti svoju malu baru i omiljeni lopoč i kreket ujutro i uveće, i dok se divljakuša u meni, koja još previše toga želi istražiti, ne smiri.

U posljednje vrijeme otkrila sam cijeli svemir mogućnosti. Negdje između večernjeg jogginga s curkama i upale mišića, shvatila sam, da sam si za ovu godinu zacrtala samo jednu veliku stvar – biti sretna. A da bih bila sretna, nije mi potreba nova bara s puno žaba. Potrebna mi je samo čvrsta odluka da ostvarim sve male ciljeve i ma koliko zapreka mi se na putu našlo, ne odustanem.

To je valjda i recept za ljubav, onu pravu – pravu za vas. Ne odustajte. Je li važno što drugi misle? Je li važno što se on ne sviđa vašem društvu ili starcima? Je li važno što u vašem svemiru nije sve “savršeno”? Je li važno što on još uvijek ima svoj lopoč a vi već u mašti gradite vaš dvorac? Ne! Nije važno! Važno je ono što vas usrećuje. Pa ako je to taj žabac u manduri, na ćošku pekare, onda je to dovoljno. Jer imamo samo jedan život i samo jednu priliku da ga pretvorimo u Bajku.

Možda nećete živjeti sretno do kraja života, možda ćete se milijun puta posvaditi. Možda ćete vi sjediti na ljuljački u vrtu, dok će on jesti ručak koji vam je “slučajno” zagorio, jer je on zaboravio rođendan vaše mame. Možda će on iz vašeg dvorca ponekad odskakutati nazad na svoj lopoč, da tamo nešto šarafi i popravlja, u miru i tišini, jer ćete vi biti bahata i bezobrazna s ipak jednom, glavoboljom previše… ali to je život.

To je ljubav. Dva svemira koja se sudare i odluče da će se stopiti u jedan, usprkos svega… i ako ste našli tog nekog žapca… i ako vam je dao pola svog bureka sa sirom, e onda je to vrijeme da u pinklec koji ćete staviti na rame, spakirate dozu strpljenja, jednako kao i seksi veš. Malo humora, malo mrkih pogleda, malo šarma, rezervni paket živaca i mrežu za hvatanje žaba… ako pokuša pobjeći, da ga možete uvijek dohvatiti između dva skoka, povući nazad i cmoknuti…

Ima jedna lijepa misao koja mi se često mota po glavi:

“Mi nismo sposobni vidjeti sve ljepote života, nismo spremni pojmiti mnoge stvari i ne znamo si ih objasniti, ali činjenica je, da je i leptir prvo bio samo mala gusjenica… pa prije no što šutnete svog žapca ili gusjenicu, razmislite samo, kakav bi to leptir jednom mogao biti… a tek princ!” 😉

Metafora i štoseva sam ispucala puno…

Do tipkanja,

Zavodnica

[email protected]

p.s. Maramica ide u džep zbog viroze, just in case!

Komentari

Neki baner