Život

Kad žena ostavlja…

U jednom trenutku, sve je bilo puno ljubavnih poruka, poljubaca u rame i želje da ti samo čuje glas, u drugom ona je netko tko ti više ne uzvraća pozive. Netko koga nisi vidio tjednima, za koga ne znaš ni gdje je ni s kim je. Netko koga više ne poznaješ a napamet joj znaš svaku crtu lica. Kamo je otišla? Zašto?

5ehebnD

Što sam učinio? – pitat ćeš se… odgovora neće biti jer možda, možda je zapravo stvar u onome što nisi učinio, jesi li se ikada zapitao o tome? Jesi li uvijek bio tamo kad te trebala? Jesi li uzvraćao pažnju? Jesi li je slušao pažljivo dok ti je pričala o stvarima koje su joj važne? Jesi li je zapravo čuo i doživio? Ili je ona davno postala nešto što se u tvom životu podrazumijeva. Kao šalica kave, svih 365 dana u godini… stabilna, sigurna i tvoja?

Pokazivala ti je ljubav sitnicama, sitnicama koje nisi smatrao dovoljno važnim, da bi ih upamtio i da bi ti značile. Voljela te dok je mislila da ih primjećuješ i da je i ona tebi jednako važna… ali dan za danom, godinu za godinom, shvatila je da je bolje biti sama, nego živjeti kao sjena, moleći za nečije mrvice.

Znala je ona i da je voliš i da je želiš. Znala je da ima s tobom dom, ali željela je i ona tu poruku – volim te. Željela je da i ti nju nazoveš, samo da joj kažeš – hej malena, kako si? Željela je, ono što sve žene žele – osjećaj pripadanja. Kako ona tebi – tako ti njoj.

Željela je znati sve o tebi. I što te pokreće i tjera da jutrom ustaneš. Željela je znati tajne koje kriješ od ostatka svijeta, jer ti je povjerila sve svoje. Željela je da joj ispričaš o svakom ožiljku i svakom danu. Željela je to jer te voljela. Voljela te više od sebe. Zato je i ostala iako nije bila na prvom mjestu. Ostala je, jer se nadala. Sve do trenutka dok se posljednji vosak te svijeće, nije istopio i dok zadnje kapljice nade nisu ostale zalijepljene na stolu.

Željela te… ali je shvatila da joj to više nije potrebno. Da nekome bude njegova sigurnost, dok se sama ne osjeća sigurno. Zbog toga je počela izmicati. Napravila jedan korak, pa drugi i zatim nestala. I vjeruj mi, voljela te. I dok je odlazila i još mnogo kasnije, kad si se u sve na svijetu mogao zakleti da joj nije stalo. Otišla je, jer se zaželjela slobode da bude svoja i da jednom bude nekome, jednako važna kao što je taj netko važan njoj. I poželjela ti je isto. Da nekog voliš ali da i pokazuješ, da budeš prisutan, da ne uzimaš zdravo za gotovo ljubav, pažnju i pripadanje.

I znam da ti silno nedostaje. I ti znaš da si imao ljubav. Ali si je samo premalo davao… jer si mislio da nije potrebno i da ste to davno prerasli… ali pažnju, romantiku, sitnice… njih nikad ne prerastemo. One su zapravo ljubav koju živimo.

I znam da želiš vratiti vrijeme, ali to je nemoguće. Možeš samo kupiti buket cvijeća i probati je naći… i ako ti otvori vrata i primi te nazad u svoj svijet i svoje srce, onda se potrudi da svaki dan, svog života zna da je voljena. Baš kao što si ti to znao, pored nje.

Marija Klasiček

[email protected]

 

 

Komentari

Neki baner