Život

Dijagnoza – broken heart…

Slomljeno srce. Svaka je od nas jednom imala tu dijagnozu. Simptomi su uvijek isti. Tužne oči, s ogromnim kolobarima, pogled uprt u daljinu, usmjeren prema nečemu što nitko drugi ne može vidjeti… blijedo lice s naznakom želje da nestaneš. Grčevi noću i nijemi vriskovi. Napadi panike, samoće, tjeskobe i ogromna količina maramica naguranih pod jastuk… i ta bol, pulsirajuća, jasna, oštra i sveprisutna, iritantna ali opet toliko bliska i potrebna, kao jedini znak da si još živa… dokaz da je ipak jednom vrijedilo, da je bilo stvarno…

54eae35ffbf929ac3a5b728432a3c974

Razmišljaš gdje je sad? Poželiš okrenuti taj broj ali znaš da nitko ne bi odgovorio, pa samo tupo, ponekad satima gledaš u taj mobitel čekajući nešto, a znajući u dubini da se ništa neće dogoditi. Neće zazvoniti. Poželiš otrčati osobi koja te uvijek grlila, uvijek tješila, ali ta osoba te više neće dočekati, jer ta je osoba bio On. A on je netko bez koga moraš naučiti živjeti…

I znam da me sad mrziš, ali postojalo je vrijeme, mnogo prije njega, kad si bila sretna, kad ti nije svaki dan bio protkan mišlju hoće li te ili neće nazvati. Kad si išla kud si trebala i željela, viđala se s rodbinom i prijateljima, radila, studirala, slušala glazbu koja te podsjećala na neke druge ljude. I tako ćeš opet. Živjet ćeš, kao da nikada nije bio tu.

O ne… nećeš ga zaboraviti. Ali bit će samo jedna sličica, u moru sličica koje je tvoj um skupio od dana kad si prvi put otvorila oči i ugledala ovaj svijet. Dočekana si s ljubavlju i voljena si. Koliko god grubo od mene zvučalo, voljet ćeš opet. Nekog drugog, posve drugačijom ljubavlju. Jer ljudi su različiti. I mi smo drugačije kraj različitih ljudi.

Kako prolazi vrijeme otkrit ćeš opet neke stvari o sebi koje si zaboravila. Shvatit ćeš da biti sama, nužno ne znači samoću. Znači imati više vremena za stvari koje želiš raditi. Znači moći uzeti najdražu knjigu, uz šalicu kave, sjesti u omiljenu fotelju i zaboraviti na sate i mobitel. Jer svijet može čekati. Zaista može. Neće mu se desiti ništa, ako ti uzmeš popodne za sebe. Bit će tu i sutra, obećajem ti. Sunce će ponovno izaći. Ljudi će ponovno juriti ulicom, trubiti, vikati, šepuriti se… ništa neće stati.

Zbog toga ne smiješ ni ti stati. Kao ni tvoj život. Iako boli. Iako si se omotala tom boli kao svojom sigurnom zonom iz koje ne želiš izaći. Jer je poznata, jer te podsjeća, jer ti ulijeva nadu. Ali nije jedino što postoji.

Kad doživimo brodolom, pomislimo zašto? Ni u jednom trenutku ne kažemo hvala za trenutke koje smo proživjeli. Jer naš je mozak programiran osjećati ljutnju i frustraciju, ne želi pojmiti da iza našeg horizonta, postoje milijuni drugih i da na svijetu postoji 7 milijardi ljudi, a mnogi od njih nikada nisu osjetili privilegiju ljubavi. Voljeti i biti voljeni. Možeš li to zamisliti? A ti si voljela i bila si voljena. I opet ćeš voljeti, jer si dokazala da možeš. i to što ste krenuli suprotnim smjerovima je samo znak da ćete oboje, s vremenom, negdje s nekim drugim biti sretni.

Vjeruj mi nema goreg osjećaja nego samovati u dvoje i patiti. Samo zato što se bojiš gubitka. Trpjeti poniženja ili nekoga ponižavati i nanositi mu bol. Jer ni mi žene nismo nevinašca, nismo cvijeće. I mi griješimo. I mi varamo, o još i te kako.I mi lažemo i mi snosimo svoj dio krivnje kad dođe do kraja i do onog bolnog – zbogom. Ali ako ne dođe kraj, nema ni novog početka.

Nema ponovnog osjećaja zaljubljenosti, jasnoće, želje i strasti, ne samo za novom osobom, već za životom. A sigurna sam da to želiš… živjeti opet punim plućima. Zato dopusti da vrijeme, ljudi koje voliš, život pa čak i ova moja kolumna, učine svoje i pokrenu te… dok sama ne budeš vidjela jasno, stazu kojom želiš nastaviti dalje i dijagnozu slomljenog srca, zamijeniti statusom – sreće.

Do tipkanja…

Zavodnica

[email protected]

Komentari

Neki baner