Život

Potpuno predanje…

Moje ime je “Divlji anđeo” – tako me nazvao on i od tada se tako zovem. Sigurno se pitate tko je i kakav je?  Pokušat ću vam stvoriti sliku o njemu svojim pisanjem, iako nekada pomislim da mi sve riječi ovoga svijeta ne bi bile dovoljne da ga objasnim, ali trudit ću se. Neki ljudi su ovisnici o drogi, alkoholu, kocki i još koječemu. Moja ovisnost je eto on. Moj najveći porok i najštetnija droga s koje se ne želim skinuti.

Znamo se već nekoliko godina. Mi smo u vezi, koja nije uobičajena, ali je naša, kakva god da je! Od prvog kontakta očima i stiska ruke, znala sam da sam njegova i da ga želim za sebe. Ja sam bila stidljiva, ukočena, uvijek bi se povukla kada bi krenuo da me dodiruje. Prvih par godina veza nam se svodila na pričanje do ranih jutarnjih sati, rječkanje, smijanje, šetanje, dopisivanje i slanje pjesama koje su opisivale naše osjećaje. U tih par godina dva puta smo se poljubili i ništa vise od toga. Stariji je od mene skoro pa jedno desetljeće, iako mu naizgled nikada ne biste dali te godine. Voljela sam ga i vjerovala sam mu, iako je bio kilometrima od mene. On je visok, predivan, snažan, lijep, mišićav, imaš osjećaj da pred tobom stoji ono savršenstvo s naslovnica nekog časopisa. Dalek. Neuhvatljiv. Tuđi. Misliš da možeš samo sanjati o njemu i onda ti se jednog dana dogodi. Prejaka želja s vremenom se pretvori u stvarnost, što li!? Postane tvoj, ne potpuno, ne zauvijek kako bi ti htjela, ali trenutno – nije dosta, ali isto je puno. Kada nekoga voliš, i jedna minuta je dovoljna da umiri želju i ispuni srce! Pišem, a trnem od zelje da ga dodirnem, da ga osjetim, da mu se predam. U jednom momentu postali smo si previse bliski. Kilometri su počeli smetati.

13871786_618297908340337_2006141477_n

Od te puste želje i čežnje počeli smo se bez razloga svađati i izgovarati ono “Zbogom zauvijek!”. Postalo je teško. On se borio na jednom, a ja na drugom kraju svijeta protiv te daljine. Došli smo u fazu kada će sve prestati ili se preokrenuti na bolje. Ja sam bila uplašena, i mislila sam da je to naš kraj. Nisam više mogla normalno spavati. Prevrtala sam se po krevetu i gorila od pomisli da mu se konačno potpuno predam. Bio je jednostavno savršen u mojim očima. On iskusan, a ja bez iskustva. Ja sam prosječno lijepa. Ne odskačem iz mase, ali opet sam lijepa, dovoljno da mu budem zanimljiva i privlačna, jer da nije tako, ne bi bio tu gdje je. Kada imaš pred sobom nekoga tko izgleda predobro, uvijek misliš da mu nećeš biti dovoljno dobra. I to je mene jedino kočilo u naumu da mu se potpuno predam. Htjela sam, tamo negdje od samog početka, jer je bilo teško biti uz njega, samo se gledati i pričati, dok ti srce lupa kao ludo od želje, ali moje misli i sva ona pitanja koja sam si postavljala su me kočila. Došao je.  Vidjeli smo se i strašno posvađali, kao nikada do tada.  Pozdravili smo se i otišli, svatko svojoj kući u svoj krevet. Tu noć, plakala sam do zore. “Stvarno je gotovo…” – mislila sam. Ako je kraj, dugujem sebi da se predam onome koga volim, a on je stvarno prvi kojeg sam iskreno voljela!? Izbacila sam iz glave ona pitanja: “Hoću li mu se svidjeti?” “Hoću li mu biti dovoljno dobra?” “Što ako…?”, i sutra navečer, dan prije nego je trebao krenuti kući sam ga pozvala. To je bilo jedne noći u novembru. Dan prije toga 300-ti put smo si rekli da je gotovo. Došao je i rekao mi: – “Slušam!”, pun sebe, ne znajući što ga čeka. Ja, pomalo prestrašena, hrapavog glasa rekoh: – “Želim to s tobom, nije me briga što će biti s nama, hoćemo li nastaviti ili se zauvijek pozdraviti, samo znam da ti se želim potpuno predati!”, pitao me je nježno, vidljivo šokirano, ali opet s puno kontrole nad sobom: – “Jesi sigurna u to?”, čvrsto odgovorih: – “Sigurna…više nego u ikad ista!” Vidio je da drhtim, nesigurna u svoj izgled, u ono kako će reagirati kad se razgolitim, pa je bio oprezan, nježan, a s druge strane opet grub, divlji, snažan. On moj, ja njegova. Kad se izmiješaju godine čekanja, želje, čežnje, ne možeš biti potpuno sabran, posebno kad se sve dogodi neočekivano. Sve bi odmah, a ograničen si.

Vremenom, kilometrima, svime što nas je cijelo vrijeme kočilo i još uvijek koči. Ali tu smo, sada, zajedno i samo je to bitno. Skinuo me je polako, rukom iskusnog muškarca i privukao me uz sebe. Ostala sam samo u čipkanim tangama koje je trenutak kasnije rastrgao s mene. Drhtala sam, a on je to osjetio. – “Zašto se treseš?”, pitao me tiho. – “Volim te!”, to je jedino sto sam znala reci. Mjesečina nas je obasjavala, usne su se stopile, tijela sjedinila, a njegove ruke kao da su tu noć htjele zapamtiti svaki milimetar moga tijela, a usne isprobati sve okuse koje ono nudi… – “Boli li te?” – “Boli me, ali mi godi, kad te ovako osjetim…”, šaputala sam isprekidanog glasa izgovorivši mu ime… – “Ja ne mogu vjerovati da sam ovo dočekao…”, usne su mi se ukosile u blagi osmjeh zadovoljstva, zagrizla donju usnu zubima dok sam prste lijeve ruke čvrsto zarila u njegova leđa, a desnom rukom mu prošla kosom, te ga obgrlila nogama osjećajući toplinu njegova tijela dok je bio duboko u meni… Danima nakon toga bila sam u bunilu, a vjerujem da je tako bilo i njemu. Nismo prestali, nastavili smo, ali tek tad je sve počelo. Nas je svako izgovoreno “zbogom zauvijek” iznova spajalo!  Htjeli smo se rastati, pamet nam je govorila da bi tako bilo lakše, ali nismo mogli jedno bez drugoga, sada pogotovo. Pri idućem susretu, slomili smo krevet, dok mi je on držao ruku na ustima jer sam bila preglasna…

Divlji anđeo

Komentari

Neki baner