Razmišljanja

Kad ponos izostane…

Jesam vam rekla da sam vječito gunđalo koje često ne zna o čemu da piše, dok se davi u moru tema oko sebe? Nisam. E pa, istina je. Ali imam jako vrijednu pomoć tu negdje kraj sebe, pa sam poželjela da kažem hvala. Zato ćete vi danas ovo da čitate. Hvala i u vaše ime. 🙂 Gubim se zato što koliko god dan da traje čini mi se da je kratak za sve stvari koje želim da uradim ili moram, pa tako i za pisanje. Pa se nakupi toliko tema da ne znam odakle da počnem. Ista sam i sa ostalim poslovima. Zato preporučujem svima radite na vrijeme, jer parola ne uradi danas ono što sutra možeš odložiti za prekosutra zna da dovede u ćorsokak.

Ali temu imam, pa je vrijeme da se ostavim uvoda. Odgoj je ključna stvar da bismo jedoga dana izrasli u čovjeka punog vrlina i lijepih osjećaja. Ali postoje i oni osjećaji koji su nam urođeni i ne dobivamo ih kroz ono što nas uče naši roditelji. A jedna od takvih je ponos. A pišem o njemu samo zato što znam kakav je to život i s njim i bez njega. Kad ste mladi, puni ideala, ljubavi za sve oko sebe, nade u čovječanstvo i ljude s kojima ste svakodnevno onda je lako da ga progutate, jednom, dvaput, deset puta dok se ne utopite u tim ljudskim valovima iz kojih iskače zloba poput ajkula željnih mesa. Vašeg mesa. Moga. I nikada uhranjena.

Pa se vraćam u svoju prošlost. Ne tako davnu. Pa kako počinje svaka bajka tako je počela i moja: Jednog sunčanog dana upoznali su se… Jer bila je bajka, odnosno priča koja je trajala neko vrijeme, isprepletena u mojoj mašti, s nadnaravnim čudima koje sam uradila da je održim do kraja, sa ponekom vješticom oko nas. Samo bez happy enda i princa na bijelom konju. Valjda neko mora da pokupi i samo konja. Nismo sve rezervisane za prinčeve. I sve dok nisam shvatila da ljubav ne zahtjeva žrtvu, ona je slobodna u svoj svojoj biti, gazila sam preko svog ponosa. Ne zahtjeva ni suze na sedmičnoj bazi, jer smisao joj je osmjeh. Niti  opravdanja zbog tuđe posesivnosti, jer ljubav nema potrebu da posjeduje. Ni molbe da se neke stvari ne ponavljaju, jer ljubav ne čini velike greške da bi se molilo za oprost. A ako učini to više nije ljubav, već prkos i osveta. A njih ljubav ne poznaje. Ljubav ne zahtjeva ni odmor od voljene osobe, jer se od nje ne možeš umoriti. A posebno ne trčanje za osobom koja više nije ni sigurna da li želi biti tu gdje jeste. Jer ako ne želi, ljubav znači pustiti je. Nije komplicirana, jednostavna je i sama je sebi smisao. E gutati ponos i vraćati se na zgarište svoje boli je put prema onim ajkulinim raljama. Put koji biramo svijesno, nadajući se promjenama. Ni ne shvatajući da se ljudi mjenjaju samo zbog sebe, rijetko kad kad  ih mi zamolimo i da kanap kad jednom pukne, iako ga vežemo ostavlja onu vezicu na sebi koja ga koči da ima istu jačinu kao prije. Vezica uvijek smeta. I uvijek nanovo puca. Ne, ne vrijedi trčati, dragi moji, jer je život ograničen, mogli bi se od njega umoriti i prije vremena. Izgubiti putokaz za dalje, kad više ne bude onaga za kojim trčite. I usput gazeći sebe, dajete primjer drugima, demonstraciju na koji način i oni to da urade. A drugi će uvijek da iskoriste sve naše slabosti. Onaj ko je zaslužio da vas ima kraj sebe neće ni tražiti da gazite svoj ponos. Bez obzira ako ste napravili i grešku. Jer ljubav ne znači imati kraj sebe savršenu osobu, već naučiti savršeno voljeti.

phrase-1288941_1920

Istina je da ponos može biti jako negativan, i da graniči sa egoizmom, jako često, ali to samo u slučaju kad ne preispitujete sebe. Zato razgovor sa samim sobom mora biti put da ne odstupate od njega u cijelini, ali da zbog njega ne budete ni loša osoba koja vidi samo i isključivo sebe, pa zbog toga gubi druge.

Ne voliš dovoljno ako ne voliš previše, kaže Pascal. Ja opet kao vječito gunđalo negodujem. Ljubav jeste zaista najljepši osjećaj koji vam može prostrujiti kroz tijelo, ali previše ljubav, posebno one koja treba da se dokazuje zna biti pogubno. Svoj kutak je uvijek dobro došao, tada i u slučaju gubitka neke osobe znaš da nisi izgubio sebe. A ako izgubiš sebe povratak na pravi kolosjek zna biti dug i poguban. I da, ovo je ispovjest.

Ramiza Tibo

[email protected]

Komentari

Neki baner