Život

Priča o tome kako smo nas dvoje voljeli Mene…

Voljeli smo Me kao što se voli Bog. Onako božanski smo udovoljavali, pazili, tetošili i mazili Mene i uvijek samo Mene. Pazili samo da jedem samo ono što volim, da Mi bude toplo kad je vani hladno, da Me rashladimo kad je vrućina, da idemo samo tamo gdje Ja hoću i da se družimo s ljudima koje Ja volim. Željeli smo isključivo ono što sam Ja željela i nismo voljeli stvari koje Ja nisam voljela. Poklanjali smo Mi cvijeće za sve važne datume, pa i one manje važne. Obasipali smo Me poklonima kad je trebalo i kad nije.

fashion-823512_1920

Bila je to epska ljubav prema meni- od mene i od njega. Kažem bila, jer takve epske ljubavi u kojima oboje vole istu osobu u pravilu ne traju dugo, no moja ljubav bila je ipak postojanija od mnogih takvih. Trajala je i trajala….toliko dugo da Mi uopće više i nije padalo na pamet da bi mogla prestati ili se umoriti.

No, kako to obično biva, Ja sam i dalje vrlo postojano voljela Sebe, a on se polako i nedvojbeno počeo osjećati nevoljeno. No, još je dugo odolijevao pomanjkanju ljubavi i nebitnosti, pa je strpljivo čekao da ga pokrijem kad mu je hladno, poljubim kad je tužan, nahranim kad je gladan ili da mu bar ponekad namažem maslac na kruh kad doručkujemo. Čekao je da ponekad bar malo volimo njega, a Ja nisam primijetila da on uopće postoji kao objekt ljubavi, jer smo oboje tako dugo i tako lijepo voljeli Mene. Nije mi padalo na kraj pameti da mu je potrebno da i njega netko ponekad voli, niti sam pomišljala da bi njegova ljubav prema Meni mogla postati dvojbena, jer me naučio da je važno da volimo Mene, a mene smo zdušno već voljeli i ja nisam vidjela da postoji problem.

Međutim, problem je postojao i budući da smo ga oboje ignorirali tvrdoglavo se praveći da ga nema, on je rastao. Rapidno je rastao i postojao iz dana u dan sve veći. Na kraju je bio velik kao veliki ružičasti slon koji stoji između nas i gura nas i rita, a mi smo se i dalje vrijedno pravili da ga ne vidimo. Ja nikako nisam željela da prestanemo voljeti Mene, a on je svakako želio da bar ponekad volimo njega. Bar malo i bar ponekad!

U međuvremenu, stvorili smo jednu malenu djevojčicu , koju smo oboje beskrajno voljeli. To je malo pomoglo da nas onaj ružičasti slon prestane toliko ritati i gurati, ali samo na trenutke, jer on je još volio Mene, ali nije odustajao od potrebe da i ja volim njega. Uglavnom prošlo je neko vrijeme i ja sada i dalje volim sebe, a on voli sebe- i nju! Vjerojatno onom istom epskom ljubavi kojom je volio Mene. On je takav čovjek i ne zna nego voljeti epski. A, Ja?! Ja sam i dalje ona ohola ljepotica koja voli Sebe i čeka nekoga tko će jednako voljeti Mene kao što Me on volio. Ista ohola ljepotica koja bi danas znala i željela voljeti njega, međutim danas više njemu ne treba moja ljubav.

Između nas dvoje sada postoji jedna malena djevojčica koja voli i mene i njega, mala mrvica koju volimo i on i ja. Svatko na svoj uvrnuti način volimo nju, nekom drugačijom vrstom epske ljubavi. Sada kad je završila priča u kojoj smo oboje voljeli Mene, ostali su nam samo zajednički zadaci. Njegov da voli našu malenu tom divnom i nesvakidašnjom epskom ljubavi oca, a moj da je naučim da ne dozvoli nikad da voli sebe, kao što su Mene naučili da volim Mene.

Znam da je moj zadatak teži, ali ljubav se i uči na teži način.

 

Viktorija Herak

[email protected]

Komentari

Neki baner