Razmišljanja

U potrazi za smislom…

Svjetlost mi je otvorila oči. Shvatila sam da više ne plutam, već je nekako sve drugačije. I to je bilo dovoljno za vrisak od kojeg sam prestrašila i samu sebe, pa sam počela baš vrištati. Neki čudni oblici oko mene, smješkaju se, gledaju u mene, dok ja ne mogu da se otmem vrisku. I tu sam. Rođena i tako bezbrižna. Bez pomisli šta će biti poslije, bez planova, bez predrasuda, bez vjere, nacije i granica. Samo ja, jedan novi mali život, jadna kap u moru, koja će da traži svoj val, da je odnese u velike daljine.

Polako, vremenom, počnem da razaznajem glasove, lica, ljude. Ubrzo shvatam da je ona divna žena koja me hrani, ljulja, čisti i voli bezuslovno, iako sam prije samo sat bila jako loša, moja mama. Ona je uvijek tu, s nekim osmjehom posmatra svaki moj korak, svaku pogrešno izgovorenu riječ. Tužna kad plačem, sretna kad se smijem. Otac je isto neki lijep čovjek. Nije stalno tu kao mama, ali kad dođe jako voli da me gnjavi, nasmijava i ima najbolje slatkiše. Ujutro mi pobjegne rano da me ne probudi, jer zna da svaki put plačem, zato što me ne vodi sa sobom.

Tek poslije shvatam da je i to vrijeme prošlo, da ne mogu ići sa ocem, jer on radi. Ali upoznajem novu riječ “raditi”. Ne znam tačno šta znači, ali znam da tata mora ići da bih ja mogla da jedem sve one slatkiše koje halapljivo guram usta, grleći ga, s vrata, svaku noć kad dođe. Već dovoljno odrasla i za prve bajke unosim se u san dok slušam mamin glas. Bude me nekada i strah svih tih zlih vještica, ali istrpim do kraja, jer znam da će biti neka dobra vila koja će sve dobre ljude da nagradi. Da im ispuni snove, oni samo treba da sanjaju i da budu dobri. Sreća je rezervisana, ako si dobar, ne rastužuješ druge, ne mrziš, ne kradeš, ne ubijaš, itd. Slušam jer mi se čini uredu, jer ni ja ne volim kad me drugarica zadirkuje, a mama mi je rekla da se ne svađam.

foot-1322428_1920

Onda jednoga dana budim se sva razdragana. Polazim u školu. Stid me je sve te djece, ima ih mnogo, ali možemo se igrati do besvijesti. Ima i neka gospođa Učiteljica, zna da bude dosadna, ali odmori su super. Ima i jedan mali, znate, totalno je sladak. Nasmješi mi se svaki put u prolazu, a i kad se igramo uvijek je tu negdje. Nekako bih najviše voljela da sjedim s njim dok slušamo dosadnu Učiteljicu, ali još sam mala, pa me stid i pomisliti da mu to kažem. Ali upoznajem još jednu riječ, “osjećaj”, onaj da ti je neko drag, a to nije ni mama, ni tata, ni ona moja drugarica, s kojom se igram svaki dan. A potom shvatim da je i to prošlo. Skupila sam ja hrabrost i pričati s njim i sjediti. I s njim i još s nekim koji su prošli kroz moj život.

Imam osamnaest. Još nezrela, ali opet ne ni mlada da ne znam šta je to malo bola, poškropljenog suzama, malo tuge, više sreće. Znam da kroz život želim gaziti sama, ali još nedovoljno pripremljena za njega. Vodim se ljubavlju, ne razumom. S planovima, ali ipak ne do u milimetar isplaniranim, ali dovoljno tvrdoglava da znam da baš tim putem želim da idem. Onda suze kad krećem bez svojih najmilijih u novi život, novo mjesto, sama, ali puna elana. Pun nade, planova, osmjeha i kistova da crtam sreću, ni ne razmišljajući da bi na tom putu moglo nestati šarenih boja i da ću morati ponekad da crtam i sive nijanse. Uvijek svima dođe to vrijeme, crtam oblake i kišu, ali se napokon sjetim da mogu kupiti nove boje, pa u jednom mahu nacrtam dugu. Već je vidno željna. Tek sam tad shvatila šta znači život, šta znači raditi i morati raditi, šta znači imati obavezu, brinuti se o svemu što dolazi uz život. Po nametnutim normama ili ne. Ne mogu uvijek da živim po svom, ali uvijek u sve što radim mogu utkati dio sebe. Da radim s osmjehom. Tad sam prvi put pravo shvatila šta znači bol, kako suza može da peče i guši, kako dragi ljudi dolaze i odlaze, ali ostavljaju svoje boje na mojoj životnoj slici, kako su zli uvijek tu negdje. Tad sam prvi put shvatila i kako dobro uvijek ne pobjeđuje, ne čak ni u većini slučajeva, kako pobjeđuje moć i snaga, kako mnogo vlastitog i kritičkog mišljenja nije dobro, kako osmjehom uvijek ne mogu izazvati osmjeh, ni dobrim dobro. Patila zbog saznanja, nikad dovoljno, ali ipak prihvatila da život bez tame ne zna ni za sunce.

abstract-740257_1280

I sad sjedim ovdje, u kasnim dvadesetim, još nedovoljno svijesna iako ga stano tražim. Šta je taj smisao života?

Je li to znači biti dobar prema drugima, izazivati osmjeh da bi živjela s osmjehom, i nadat se happy endu? Ma kotam se, nemam ni tog princa, tu i tamo pokoja žaba, ali nije to to. Znači, život nije bajka. Osim toga, ona završi čim se mlada princeza i princ bistrog uma prvi put nađu sami, poljube se, zaplešu, a ne pričaju nam ono između toga i „živjeli su sretno do kraja života“. Do kraja života, ma ajte, ovo je moderno doba. Ko još živi sretno do kraja života!? Useljenje, brak, papiri, kirija za zajednički stan, početak je, mnogo sexa, osmjeha i česti prizori zagrljenih golupčica pred tv-om, sklupčanih jedno uz drugo, djeca. Zvuči kao smisao. I prilično njanjavo. Ne može biti samo to smisao Ja sam znači prlično fulala.

Škola, učenje, napredovanje, sticanje znanja, poštovanja kod drugih, upoznavanje novih ljudi, novih životnih situacija, da nije to? U tome bih  se još i snašla. Volim učiti, volim upoznavati, volim razgovarati, razmjenjivati mišljenja, ali nestalnost me nekako plaši. Zar ne postoji mogućnost da mi nekada dosadi, jer sam upoznavanje već ograničila na određenu grupu ljudi i samo njih puštam u svoju životnu tvrđavu. Šta ako dosadi? Sama!? Pa šta. Zašto je toliko loše biti sam? Uvijek slobodan da uradiš baš ono što želiš, ti i samo ti. Ali da li je smisao?

Da plačem za bivšim lijepim danima, a drugima pokazujem osmjeh, jer moraju vidjeti da sam sretna? Sve to dok psujem one bajke, princa i sretan kraj. Ma ne vrijedi plakati. Jer samo se zavaravam mišlju da vrijeme prolazi dok se najzad ne uhvatim sa sjedom kosom u ogledalu, pa se prepadnem i shvatimo da je kasno za novi život, i da to prolazim ja.

Za rad i moć!? A šta ako na tom vrhu nema ništa!? Ako je totalno isprazan kad dođeš na njegov vrh!?

book-691407_1280

I shavatim da nije smisao niti jedno dok me ne ispunjava. U potpunosti. Dok s osmjehom ne radim, upoznajem. Dok pored drugih ne tinjam, a pored njega plamtim, ne može biti smisao. I nije me briga ako ću do osmjeha da lomim norme, sve dok se one ne ruše po drugima, ja ću da ih lomim. Ili ne moram, ako mi se ne bude dalo. Imat ću snove, ali neću svoj život podrediti njema, već njih meni. Život može proći dok planiram kako do njih. Ma živjet ću za osmjeh, lijepu riječ i dragu uspomenu, koju ću da ostavim tamo negdje za starost, dok buljeći u kamin, s stolicom za ljuljanje tražim još jedan osmjeh za kraj. Bar dok ne nađem novi. Život je i onako ono između planova, neko reče.

Ramiza Tibo

[email protected]

Komentari

Neki baner