Život

Lovac i košuta…

Ne možeš me vezati za sebe!

Čula sam taj vrisak koji me prenuo iz lijenog promatranja nekog žbunja preko puta ceste. Osvrnula sam se i vidjela sitnu pojavu. Mlada žena od nekih možda 25 godina, duge crne kose, žustro je marširala u mom smjeru, crvenog i uplakanog lica. Za njom je išao visok mladić, koju godinu stariji od nje s bijesnom grimasom koju je silno pokušavao stisnuti u usiljeni osmijeh, dok se mimoilazio s grupom poznanika.

sunset-690240_960_720

Slegnula sam ramenima i nastavila promatrati zelenilo. Čekala sam svoje prijatelje i nije me se ticala tuđa intima. Ali nisam mogla ne čuti razgovor, jer su zastali na pola metra od mene i počeli se svađati.

  • Ja nisam tvoja igračka. – odbrusila mu je i ruke savila iza leđa.
  • Prestani se ponašati kao dijete, samo me sramotiš.
  • Sramotiš se sam. Običan si posesivac!
  • Idemo, pričat ćemo doma.
  • Ne idem s tobom!
  • Daj idemo, ljudi nas gledaju! – povukao ju je za ruku.
  • Ne idem, pusti me! – izderala se i izvlačila svoju ruku iz njegove ali on nije puštao stisak.
  • Rekao sam da idemo. – stisnuo ju je jače i unio joj se u lice. Vidjela sam kako se prepala i kako ju čvrsto drži. Povukao ju je za sobom i uskoro, par koraka dalje pritisnuo o auto.
  • Već sam ti rekao da nikad tako ne razgovaraš sa mnom. Je l’ ti jasno??! – gledala ga je prestrašena i šutjela. Nakon toga ju je stisnuo uz sebe i na silu poljubio. Nadvio se nad nju kao gorostas, pa sam imala osjećaj da će je svu polomiti onako stisnutu uz auto. Tren nakon toga, bijesno je otvorio vrata i ugurao je na suvozačko sjedalo. Zadnje što sam vidjela bile su njene prestrašene i uplakane oči.

Ostala sam tako stajati uz rub parkirališta. Osjećala sam se glupo i nemoćno. Mozak je vrtio – to se tebe ne tiče, ali savjest je propitkivala, jesam li trebala nešto učiniti? Što bih zapravo i mogla učiniti? Zašto je njeni ne zaštite? Kako se našla u takvoj situaciji?

A onda pravo pitanje – kako se bilo tko od nas nađe u bilo kojem nasilnom i posesivnom odnosu iz kojeg ne želi, ne može ili jednostavno ne zna otići? Kako postanemo žrtve, a kako agresivci? Kako se lijep odnos pretvori u agoniju i gdje je ona granica preko koje se ne bi smjelo ići?

Nije htjela s njim. Vidjelo se da bježi i da se boji. Vidjela se bol. Zašto je nije pustio? Zar je ta prokleta potreba da bude lovac i da je ima, jača od zdravog razuma? Ili je jednostavno bolestan i treba stručnu pomoć?

Što dođe muškarcima da tako tretiraju žene i što dođe ženama da to trpe?

Nije to ljubav ako povisiš na nju glas. Nije to ljubav ako je vrijeđaš. Nije to ljubav ako je ne puštaš da bude svoja, a još je manje ljubav ako je zarobiš, maltretiraš i pokušavaš posjedovati.

Definitivno nije ljubav ako fizički nasrneš na nju.

A ti koja si to dozvoljavaš, da li se voliš? Imalo? Zašto ne bježiš? Zašto?

I nemoj reći da nema načina… ima, samo ih trebaš htjeti pronaći.

Do tipkanja…

Zavodnica

[email protected]

Komentari

Neki baner