Razmišljanja

Putevima vjetra… (I dio.)

Ponekad kreneš pa staneš. Nemaš ni misao vodilju, ni želju ni strast. Koračaš, nasumce i bez nekog smisla. Ideš jer moraš ići – nekud. Nije ti važno ni gdje ni zbog čega. Naprijed – nazad i u krug. Sudaraš se o svoje greške i uvijek iste ljude. Čudiš se što su idalje tu, ali jesu. Neki te sputavaju i nerviraju, neke obožavaš ali ne razumiješ, neke pokušavaš bezuspješno zaobići. I koračaš… samo koračaš, dok se ne umoriš.

U nekom trenutku staneš. Umor je jak a kapci teški. Ljudi svi izgledaju isto, a ti kao neka sjenka sebe, lelujaš i čekaš trenutak kad ćeš klonuti. I kad se on desi, osjetiš i strah i olakšanje. Bojiš se za sebe i svoje zdravlje. Drhtiš. Osjećaš kako te ponovno hvata panika i kako su zidovi sobe uski. Osjećaš grlo koje se steže i prsa koja udaraju bolno i bijesno i čini ti se da će ti grudi eksplodirati.

skin-1200933_960_720

Ustaješ, oslanjaš se leđima o zid, pružaš ruku da dohvatiš čašu s vodom i ispijaš naglo, jer te hladna voda smiruje. Lagano se otisneš od zida i napraviš par koraka… do kuhinje, po još jednu čašu vode. Na ormariću stoji kutijica tableta – za smirenje. Kao vjeran suputnik kojem se okrećeš uvijek kad imaš osjećaj da umireš, a zapravo znaš da si dobro i da je to još samo jedan mali, obični napad panike.

Treseš se ali legneš i čvrsto stisneš oči. Čuješ kako ti srce lupa u ušima i znaš da je dovoljno jako i da je infarkt nešto što nećeš doživjeti, ali ga se idalje bojiš. I što više se bojiš, gore se osjećaš i još jednom ti tijelom prođe navala adrenalina pa opet posežeš za čašom vode i tako naizmjence pola sata, bar dok onaj vjerni drug s ormarića, ona mala tableta za smirenje ne počne djelovati. I onda shvatiš da to postaje ovisnost i da se bojiš straha. I da ti se sve to ponavlja jer se bojiš kad ćeš to opet doživjeti, a zapravo doživljavaš stalno i vrtiš se u krug, mrzeći se.

Pokušavaš se osloniti na ljude oko sebe, ali na kraju se sve više mičeš od njih jer osjećaš da gubiš razum i da im ne trebaš. Ne želiš ih plašiti, ne želiš uznemiravati… samo želiš da te zaborave i budu bolje bez tebe, dok se ti ne zbrojiš. Tad osjetiš kako ti se trese ruka. Jer ti nedostaju, ali znaš da je bolje da se makneš. Okaniš se i telefona i poruka. Nestaješ svaki dan sve više. I prepuštaš “Ludilu” da te okupira… jer ne znaš kako pobjeći od sebe i napraviti mir u svojoj glavi gdje toliko dugo vlada kaos.

To be continued…

Marija Klasiček

[email protected]

Komentari

Neki baner