Život

Ne vjerujem u ljubav…

Prestala sam da vjerujem u ljubav. To valjda znači da sam napokon odrasla. Sigurno je to bila ona prekretnica na tom putu između djevojčice i žene. Ne, ne postaješ žena kada dobiješ prvu menstruaciju. Ne postaješ ni sa prvim poljupcem, ni sa izgubljenom nevinošću. Žena postaješ kada prestaneš da vjeruješ u ljubav.

aca

Tako sam i ja prestala da vjerujem u ljubav. Prestala sam da budem sve što sam bila. Postala sam neko drugi. Ne, ne, ne neko drugi, postala sam neko treći. Neko koga više ni sama ne prepoznajem, čak ni u ogledalu kad se pogledam. Postala sam stranac sopstvenoj sebi, a do nedavno mislila sam da se poznajem. Da znam ko sam.

No, na neki sam način počela više  da cijenim poštovanje. Shvatila sam da ljubav, onakva kakvom sam je ja zamišljala ne postoji. I ako postoji, nikada ne može biti uzajamna. NIkada uzvraćena. Shvatila sam da ona, ma kolika da je, nije dovoljna, i da je ovaj život jednostavno prekratak da bi se žrtvovao za nju. Zašto? Zašto, kad nijedan muškarac, ako ga iskreno zavoliš, neće to cijeniti. Neće cijeniti tebe, a ni ono što radiš za njega i zbog njega. Neće nikada. To im je u krvi, u genima, takvi su stvoreni. Nikada te neće voljeti koliko zaslužuješ ako si ti ta koja si se do kraja dala. Voljeće te do neke mjere, i imaće te, ali ti nećeš imati sebe. Da li je onda vrijedno? I kolika je ta cijena koju moraš platiti da bi bila ljubav uzvraćena?

Naučila sam mnogo. Taj prelaz u zrelost koštao me je mene, ali me je naučio životu. Realnosti. Naučio me je da moram da budem ona koja voli manje. Ona koja se daje manje. Ona koja više neće da gazi sebe zbog nekoga. Ne, nikada više. Ljubav me je jednostavno previše koštala.

Voljela sam. Voljela sam svakim atomom sebe i sve što imam od toga je srce koje i dan danas treperi kad joj se ime samo spomene. Ljubav me je uništila. Ostavila me osakaćenu, ranjenu, da se sastavljam i tražim do kraja života. Da tražim iste oči,  isto srce, istu ljubav. A ne želim. Nikada više. Ne želim da tražim ljubav, ne želim da tražim sreću pored bilo kojeg muškarca, i nikada više ne želim da tražim njega. Ne želim da ga ponovo poželim, ne želim da ga ponovo trebam. On me je naučio na teži način da je ovaj život takav kakav je, i da u životu imaš samo sebe. Sebe i nikoga drugog.

Pitam se ima li na ovom svijetu išta opasnije od osjećaja? Ima li jačeg i smrtonosnijeg oružja, i teže rane od one koju ti ljubav za sobom ostavi? Čovjeka nisi ubio dok mu nisi uzeo dušu. Kad mu uzmeš dušu, on je poražen. Nema ga više. Mene više nema. Ja sam tako pala. Ja sam tako uništena.

No neću se nikada predati. Više nisam djevojčica koja ne zna šta je život. VIše nisam nemoćna i mala, sada znam više nego što sam ikada znala. Sada znam koliko je svijet bolan i surov, i koliko ti se svaka dobrota obije o glavu. Sada znam da nijedno muško nije vrijedno patnje, nije vrijedno suza i žrtvovanja, nije vrijedno ljubavi koju mu je daš. I nikada više neću voljeti, ne onako kako sam nekada nekoga. NIkada više kao nekada nekoga. Čuvaću sebe, čuvaću ovo što je ostalo od mene i od mog srca, jer drugačije ne znam. Drugačije ne želim. U životu ne umireš samo jednom, i to sam shvatila. Umireš svaki put kad voliš, a ja više ne planiram umirati. Vrijeme je da živim.

Bez emocija, bez osjećaja, bez ljubavi. Bez njega. Možda to više nikada neću biti ona stara ja, ona potpuna i cijela, ali biću to što budem, i biću ponosna na to što jesam. Život me naučio. Čini se da sve teže lekcije ja učim na još teži način…

Amazonka

Komentari

Neki baner