Život

MIJENJAM LJUBAV ZA NOVAC, ILI IPAK NE?

Ja sam nekako oduvijek bila žestoki protivnik ovog današnjeg ludila. Oduvijek sam se grozila djevojaka i žena koje su bile sa mnogo starijim tipovima samo zbog njihovog novca. Zanimalo me je kakav je to mentalni sklop u njihovim glavama morao biti kada bi sebi dopustile tako nešto. No onda pogledam tu i drugu stranu.

ama

Djevojka se rodi lijepa, zgodna, majka priroda joj da sve. Ali ona nije zadovoljna sa tim, jer nema sa čim da to istakne. Roditelji nemaju toliki novac da ga bacaju na njezine prohtjeve i potrebe za ljepotu te ona mora da nađe način kako da dođe do tih sredstava, zar ne? Nije nešto naročito bistra, škola joj ne ide baš od ruke te nema neke šanse da nekad u budućnosti stekne neko zvanje koje bi je vinulo među zvijezde i omogućilo onako lagodan život kakav priželjkuje . E onda ja tu zaključim da te djevojke i nisu baš toliko lude i glupe. Zašto ne bi iskoristile to što imaju i sebi pružile to što žele? Ostaće im čitavi živci, obići će čitav svijet šepureći se u najskupljim haljinama koje će nositi u skupim restoranima. Kad već mogu, pa zašto ne? Čini se meni da nisu one te koje su glupe. Ne ne. Ovakve kao ja jesu.

Naime, kako sam došla do ove teme? Sad ću da vam objasnim. Inače ja sam oduvijek bila neko ko se svim silama trudio da bude samostalan i od malih nogu sam pokušavala da zaradim koju paru sama. Uporedo sa fakultetom radim, te imam jako malo slobodnog vremena i još manje živaca na raspolaganju. No, da ne dužim, a morala sam napraviti neki uvod, sad ću vam ispričam jednu priču.

Sjedim ja neki dan na pauzi u kafiću koji je blizu mog radnog mjesta, umorna, skršena, jedva gledam na oči. Pijem svoju kafu, jedem nekakav sedvič i nešto sam se bila baš zamislila. U tom mom bunilu do glave počinju da mi dopiru zvukovi nekog čudnog ženskog glasa i smjeha i pogled mi odluta u tom pravcu. Imam šta i da vidim. Dvije žene, sa po možda četrdesetak godina, sređene tip – top, od glave do pete pijuckaju bijelo vino i ugodno, ali previše glasno čavrljaju. Shvatila sam odmah da se jedna zove Danka, a ova druga nešto na B, nisam baš najbolje razumjela. Gospođe, obje, imaju frizuru po najnovijem trendu, svježe isfriziranu, koža se blista od očito skupocjene šminke nekog šminkera. Obje imaju odličnu figuru, i predivne haljine, još ljepše cipele, torbe i ostale dodatke. Ruke, vrat i uši im krasi čisto zlato, i natječu se koja će više da mlatara rukama kako bi ova druga što bolje vidjela novo prstenje. Očite rivalke, no naizgled bliske prijateljice. Bi mi taj prizor tako simpatičan, pa odllučih kako ću da nastavim da ih promatram. Pomalo sam im i pozavidjela, no ne uzmite mi na zlo, jer stvarno volim dobre cipele i torbe.

I tako moje novostečene zanimljive drugarice počeše da pričaju… „Znaš, Danka, ove godine sam odlučila da definitivno želim što dalje odavde na odmor. Smorila sam se od ovog našeg Balkanskog mentaliteta. Zamisli, prošle godine smo bili u Grčkoj, naravno u onom hotelu Katikes u Santoriniju, prije nego smo otišli u našu vilu na Krku. Zgrožena sam, a lijepo sam mu govorila da želim pravi odmor, i on mene odvede u Grčku, nema smisla. Ove sam mu godine rekla da želim negdje dalje, i da me ne zanima. Za godišnjicu mi je kupio samo ovu ogrlicu , tako da mi je dužan.“ Kako je rekla ogrlicu, ja sam baš bacila pogled i vidjela kao palac debelu, predivnu zlatnu ogrlicu sa cirkonima. Jebote, pomislila sam u sebi.  Ja takvu nemam ni od bižuterije. Gospođa D., samo je odmahnula glavom negodojući i očito se slažući sa sagovornicom. „Postali su lijeni tokom godina, draga moja. Sjećam se kad sam ja upoznala svog Danija, vodio me je svuda, kupovao mi sve i svašta.  Sad ga moram nagovarati da negdje odemo. Ove godine smo bili samo jednom na zimovanju, i samo smo dvije sedmice bili na ljetovanju. Rekao mi je da mogu da se sunčam i na bazenu kod kuće, i ja sam se zgrozila, kako može to da mi kaže?“ Ja sjedim, gledam, slušam, ne vjerujem.

Pogledam na sat, već je prošlo pola sata, a njih dvije su cijelo vrijeme pričale, pardon žalile se na svoje prebogate muževe , koji nisu ove godine ispunili sve njihove zahtjeve. Ja nisam ove godine još uvijek vidjela ni mora, ni planine. U tom, gospođi D. zvoni telefon i ona se javlja. Nešto je promumljala i prekida. Ponovo se obraća sagovornici: „Ova nova pomoćnica mi ide skroz na živce. Lijepo sam joj rekla da hoću da mi se svi kompleti odnesu na hemijsko i ona ponovo zove da me pita da li sve pošto nisu prljavi. Pa naravno da sve! Kakvih sve ljudi ima. Nisam ja kao ona da nosim one odrpane krpe koje se ne moraju tako čuvati.“ I tako su nastavile u tom raspoloženju. Primjetila sam da nijednom nisu spomenule da se one nečim bave, da su one nešto kupile ili uradile. Spominju razne restorane i hranu iz njih, odjeću iz naskupljih butika i tako sve redom. Ja onako pogledam u svoj sendvič, pogledam svoju omraženu uniformu, sjetim se silnih ispita koji me čekaju da ih spremam kad dođem kući i tako mi nekako bi žao mene. No onda, otvaraju se vrata kafića, i ulaze neka dva djeda u odijelima. Ne bi me uopšte zainteresovali da nisu prišli mojim damama. E tad kad se ne udavih.

amaaaaa

 

Po jedno 15-ak  godina stariji od svake, sa oooogromnim stomakovima, proćelavi i nikakvi. One pored njih kao dragulji. Oni kao skoro mrtve debele spodobe. Odlaze. Ostaje mi pogled za njima. Pitam se kakav li je to život? Kako je svako veče lijegati pored starog djeda, koji te gura stomakom?

Dok ja tako razmišljam prilazi mi konobarica, inače moja poznanica i kaže: “Jesi vidjela ti ove? Kažem jesam. Udale su se odmah poslije srednje frizerske, obje sa po pola mozga. Jedan je stariji 17, jedan 15 godina. A vidi, sad kao dame. Jedan je vlasnik lanca hotela, a ovaj drugi nemam pojma čega već nije. A obojica ružni kao noć otkad znam za njih, a one oduvijek najbolje ribe, pih“ I tako ostanem ja da analiziram. Dvije djevojke sa po pola mozga, odluče da se udaju za po 15 godina starije muškarce, koji inače nisu baš muškarci, kako bi sebi omogućile luksuz. Hm. Da li mogu da ih osuđujem? Snašle su se na svoj način. Izgledaju lijepo, uživaju, a to sigurno ništa ne bi mogle da nije bilo tih trbonja pored njih. No, ne mogu da se ne pitam kako? Ama kako može leći pored njega, kako može uopšte živjeti sa nekim ko izgleda kao da samo što nije umro? Ma, ne znam. Nema tih para, koje bi mene natjerale. Neka meni i mog sendviča, i moje uniforme, ja znam da sam oboje zaradila i sama platila. Ja znam da kad dođem kući čeka me moj muškarac, i njegov topli zagrljaj i čitav svijet koji čeka da ga mi sami oblikujemo. Nikad ga ne bih mijenjala za novac. I čini li nju novac damom, a mene moj položaj manje vrijednom? Ne. Štaviše.

A vi drage moje žene? Kakav život biste vi izabrale za sebe? I koliko on košta? Koliko ste spremne dati sebe da bi omogućile neki luksuz i da li sreća ima cijenu?

Aleksandra

[email protected]

Komentari

Neki baner