Život

Izazovi…

Gledam u bijeli papir i on gleda u mene. Družimo se tako već neko vrijeme, dok nam društvo pravi Irish capuccino koji hladan i netaknut stoji na stolu. U meni se kovitla mnogo emocija, želja i nakupljenih frustracija. Toliko toga za reći, a opet toliko toga za prešutjeti. Toliko toga za učiniti, a opet paziti da je sve u pravom trenutku. Povući neke poteze, od nekih odustati… napisati ovaj članak ili ne?

Sve je to dio, onog čarobnog svijeta poznatog kao “sam svoj gazda”, za kojeg mnogi misle da je satkan od meda i mlijeka, ali nije. Pogotovo kad si tek zagrebla po površini, kao ja. Mjeseci rada su iza cijelog tima, ali godine pravog rada tek pred nama. Susreli smo se već s milijun problema, a s još nekoliko, desetaka milijuna ćemo se tek susresti.

office-625892_960_720

Kroz redakciju prođe more veselih ljudi, more ideja ali ponekad i smrknutih faca. Dese se situacije kojima se ni u najluđim snovima ne bi nadali i kojih nema ni u noćnim morama. Radni dan traje od kad otvorimo oči, pa dok nas umor ne baci s nogu. Komunikacija je konstantna a cijeli proces, kako često kaže kolegica Viktorija – hektičan.

Od trenutka dok se u glavi rodi ideja za tekstom, do trenutka dok on stigne pred vas kao gotov članak, prođe cijelu malu torturu. Ponekad se razbolimo, ponekad smo umorni i bez inspiracije, ponekad sve to organizirati u smislenu cjelinu koja opet odražava duh, svake individue, zahtjeva malo čudo. I svakim se danom iznenadim s kolikom lakoćom, sa sveprisutnim umorom, uredništvo radi. Kao mali švicarski sat. Precizno i bez stajanja.

Pojavi se neka dilema i već šest prijedloga dolazi kako ju riješiti. Mailovi teku kao rijeka, poruke stižu na sve strane, ideje, sugestije, prijedlozi, sastanci, vrte se jedni za drugim kao na ringišpilu. Uz sve to prate se vaše želje, poruke, komentari i pisma uredništvu. Čitaju vaše intimne priče i radi raspored njihovih objava.

Ponekad nas dohvate i tehničke muke, ponekad društvene mreže s nama igraju, društvene igre, sve u fazonu “Čovječe ne ljuti se”, baš u trenutku kad se nešto hitno treba objaviti, ali sve je to dio jednog malog, velikog portala koji kao medij, ima i zadovoljstvo ali i obavezu biti uvijek uz vas.

Na kraju dana pogledam hrpu papira oko sebe, pročitam još jednom sve mailove i poruke i osjetim kako mi se smiješak sam od sebe lagano, razvuče usnama, dok polagano klizim prema krevetu, željna sna. A ponekad, dok radim do duboko u noć, zaspim uz računalo i probudim se s jastukom od tipkovnice i milijun malih žbnjhkirrrrrmilkikmmmmm na ekranu i otiscima tipki na licu. Ali vrijedi.

Vrijedi stvarati nešto što voliš i vrijedi se za to pomučiti. Jer svoje najbolje priče tek ćemo napisati. I do mnogih od vas tek ćemo doprijeti. 🙂

Marija Klasiček

glavna urednica

[email protected]

 

Komentari

Neki baner