Život

Treba znati kada je kraj…

Ponekad… nakon mnogo uspona i padova, dođemo do kraja puta. Nismo nikada mislili da se to može dogoditi, ne nama, ali dogodilo se. I za nas, više nema sutra. Tamo gdje se sve činilo sigurno, stvarno, opipljivo, više nema ničeg. Nema onog toplog osmijeha, nema one nježne ruke. Nema smijeha, šetnji, šala. Postoji samo tišina u praznom prostoru duše, koji se sjeća.

Čini se nestvarno, ali praznina je itekako stvarna. I taj osjećaj nemoći. Ali morali smo krenuti dalje. Ponekad jednostavno treba napraviti rez, ma koliko boljelo i krenuti dalje. Jer stajati na mjestu više nema smisla. I dirati ranu koja boli. Treba je previti i pustiti na miru, da se bolno mjesto oporavi, da nastane ožiljak.

Da… on će nas uvijek podsjećati, ali više neće boljeti.  Jednog dana…

aca

Ljudi se rastaju. To je neizbježno. Slome ih očekivanja, nadanja, razlike koje su nepomirljive, nespremnost na kompromis. I u nekom trenutku sve puca. Ljubav, prijateljstvo, odanost, jednostavno se putem istroše. I ostanu blijede sjene onoga što su nekad bili. Ljudi postaju sjene, onih osoba koje su bili. I dok se silno trude okriviti drugu stranu za sve svoje propuste, troše enormno mnogo energije, koju su mogli usmjeriti u pronalazak rješenja.

Ali valjda je oduvijek lakše tako, jednostavno odustati.

Treba znati kada je kraj. Treba znati napraviti čistku, treba znati otići. To je svojevrsna umjetnost. I nema ništa loše u tome da se prekinu nezdravi odnosi koji bole. – često to sebi ponavljam. Ali jesmo li uvijek u pravu kad radimo rezove? Jesu li oni uvijek dobrobit za obje strane, ili više njih ako se radi o obitelji ili prijateljstvu? I kako znati kada točno napraviti taj rez. Taj nedvojbeni, nakon kojeg ne ostavljamo odškrinut prozor, nego i vrata zazidamo i sve mostove porušimo iza sebe?

Valjda po osjećaju. Ako nas ništa više ne vuče nazad, ako su suze presušile, ako nema nijednog poriva da još jednom okrenemo taj broj telefona koji znamo napamet. Onda je zaista kraj.

Bez kraja, nema ni novog početka. Oduvijek sam mrzila tu parolu. Kao nešto što se nalijepi na transparent pa onda mladi, nadobudni studenti time mašu i bore se za nešto u što vjeruju. Ali koliko god strasti unijeli u tu borbu, ona ipak ništa ne mijenja. Kraj nije manje bolan, samo zato što nagoviješta nešto novo. Samo je neizbježan. I neprirodan.

Hladan. Tup. Bolan. I sveprisutan.

Treba znati kada je kraj… treba znati otići, dostojanstveno. Nitko nije rekao da neće boljeti kao da ti netko svom silinom dušu čupa iz tijela. I nitko nije rekao da će biti lako.

Nitko zapravo nije rekao ništa. Jer nitko ne voli kraj.

Marija Klasiček

[email protected]

 

POSEBNA NAPOMENA:
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Amazonke.com

Komentari

Neki baner