Život

Žena koja ne osjeća…

Govorili su mi uvijek kako sam neko ko se izdvaja. Ističe i u najvećoj masi. Bilo mi je to skroz simpatično dok nisam shvatila neke stvari u životu. Dok nisam upoznala taj život. Ne, nije nimalo dobro što se izdvajam. Ne po mene. Bila sam svojeglava, uporna, tvdoglava i vodila sam se svojim idealima. Vjerovala sam u njih, i vjerovala sam u sebe. Sada, kada znam to što znam, ne vjerujem više ni u šta.

61092462-ledja-zena-senzualno

Čitavo ovo vrijeme dok postojim, vjerovala sam da dobro pobjeđuje zlo. Da će to isto dobro na kraju pobijediti. Da ne može uvijek biti kako ne treba, da mora doći neko bolje vrijeme. Tako sam sebe tješila i preživljavala neke teške trenutke koji su mi se dešavali, preživljavala neki život koji je bio pretežak za mala leđa koja su ga ponosno i prkosno nosila. Međutim kako je vrijeme odmicalo, i kako sam ja postajala starija i odraslija, postalo mi je jasno samo to da se problemi gomilaju,i da nije ništa lakše i ništa bolje. Naprotiv, postajalo je sve teže i teže. Najgore od svega toga je to što više nisam bila dijete, te se nisam mogla uvjeriti kako će jednom ipak biti bolje. Odrasla žena ne vjeruje više u ideale.

No nisam posustajala. Tvrdoglavo i uporno kao magarac gurala sam naprijed, valjda kako bih dokazala samoj sebi da ja to mogu. Da me ništa na ovom svijetu ne može pregaziti i da se mogu nositi sa svim što me zadesi. Čak sam dozvolila sebi i da zavolim, da se predam i poželim porodicu i dom. To je bila greška, koja me je skupo koštala. To bilo ono što me je uništilo i doslovno bacilo na koljena. Dala sam srce, dušu, snove, dala sam baš sve što sam imala. Vjerovala sam kako je ljubav ono najčistije što mogu kao žena osjetiti, da je to sveto i posebno, i da će trajati zauvijek. No na teži način sam naučila da ništa na ovom svijetu nije sveto, i da ništa, ali baš ništa, ne traje zauvijek, a pojmanje ljubav.

A kad jednom uništiš ono što si svim srcem željela, postane svejedno. Postane nebitno ko je čovjek pored kojeg ćeš lijegati svaku noć, postaje nebitno gdje ide i sa kim se viđa, te da li ti je vjeran ili nije. Postane nebitno sve. Postaneš nebitna sama sebi, te tako se odnosiš i prema svemu ostalom oko sebe. A najgore od svega je to što ti postaneš neko drugi. Neko kome ništa više nije važno, neko ko nema šta da izgubi.

Mene više ništa ne može dotaći, ništa me ne može povrijediti. Nema toga do čega mi je dovoljno stalo, da bih patila. Ne, ono vrijedno što mi nije uništio život uništila sam sama, kako ne bih sjedila i čekala da on to uradi. Postala sam hladna i nedostupna, ona nedostižna meta sa ledom u pogledu. I što je još gore, sa santom leda umjesto srca koje je nekad kao vatra gorjelo. No nije mi žao zbog toga. Žalim samo za tim što to ranije nisam shvatila, što ranije nisam otupjela na sve što mi se dešava, jer tako bih poštedila sebe patnje, suza i bola. Što bih ostala barem čitava. Sve je to bilo bespotrebno, i baš mi ništa nije donijelo u životu. Dok sam osjećala, mogli su sa mnom kako hoće. Mogli su me povređivati, uništavati i koristiti se mnome i time što sam imala u grudima. Sada, kada sam to što jesam, ne mogu mi ništa. Niko ne može povrijediti ženu kojoj više ni do čega nije stalo… Niko ne može da se nosi sa ženom koja više ne osjeća…

Amazonka

Komentari

Neki baner