Život

Njena priča…

Ovu sam priču prvi puta čula sa 16 godina… Tada sam je drugačije “čula”, a danas je poprimila neke nove dimenzije, zaključke, razmišljanja. Puno joj hvala što mi je dozvolila da je podijelim s vama. Možda ipak postoji svjetlo na kraju tunela. Meni je inspirativna, sa sretnim završetkom. Ovo je njena priča…

Sa svojih 14 godina bila sam mala vrckava djevojčica. Puna želja za upoznavanjem ovog okrutnog života. Naravno, nisam ni bila svjesna kako se život brzo preokrene. Moj život je bio isti onakav kakav su vodila djeca u ondašnje vrijeme. Otac je radio u Njemačkoj, a majka u Hrvatskoj gdje smo i mi živjeli. Bilo nas je četvero djece. Majka je bila jako zaposlena i zaokupljena svime. Radila je u školi, brinula se o nama i imala je jako malo slobodnog vremena.

A jaaa…ja sam ispala priča za sebe.

Bilo mi j nepunih 14 godina… Moje društvo, koje je bilo naravno starije od mene, i ja izašli smo van. Bili smo na školskom igralištu i izvodili nebuloze. Tad je uslijedilo pitanje meni… Moj najbolji prijatelj pitao me da li želim “gongar”? Ja sam ostala zbunjena jer nisam znala o čemu priča. On se nasmijao i rekao; “Sve je u redu. Nije to ništa strašno. Stavimo ljepilo u papirnatu vrećicu i udišeš to.” Naravno da sam pristala. U mojoj glavi je bila samo zabava. Jedan veliki cirkus. Te večeri sam se prvi puta “nagongala”. Nije bilo tako ugodno kako su mi objašnjavali da će biti. U mojoj glavi nastao je kaos. Imala sam osjećaj da će mi mozak eksplodirati. Kao da imam ogromnu štemericu u glavi. Ali i dalje sam to bila ja, vrckava “divljakuša”. “Gonganje” se nastavilo još neko vrijeme. Nakon toga sam bila još znatiželjnija.

Što još ima da možemo uzeti i da se osjećamo umjetno?

Došao je dan kad sam zapalila prvi joint. Bilo je strašno. Ja nisam znala da li me udario vlak ili mi je neko odnio noge. Nisam mogla ustati s poda. Sve mi je bilo čudno. Ali kako sam više pušila, s vremenom sam se počela normalno osjećati. Godio mi je taj umjetni osjećaj uma. Na travi nisam stala. Išla sam dalje. Uslijedili su extasy i mnogobrojni party-i. Razbijačina, smijeh, obilje alkohola i droge. Taj svijet mi se jako svidio. Počela sam razmišljati samo o drogi. I kako doći do novaca za nju. Sve oko mene počelo se odvijati munjevitom brzinom. Život mi se sveo na tri stvari; izlasci, droga i alkohol. Nisam ni bila svjesna kako su me “ralje” droge zarobile. Došao je “speed”. Imala sam osjećaj da će mi nos otpasti od tolikog “šmrkanja”. Sav svoj novac ulagala sam samo u to. To je bio moj svijet u kojem sam se odlično osjećala. Ubrzo je došao kokain. Ehhh…On…On je bio divan. Divan, ali skup. Njime smo se častili samo u posebnim prilikama. Tada kao šećer na kraju došao je na red heroin. Njega sam u početku šmrkala, a kasnije i ubrizgavala u venu. Prva dva puta nisam mogla sama sebi zabosti iglu u venu, ali sam zato treći put uspiela…

injecting-519389_1920

Pakao je bio službeno otvoren. U paklu sam se našla nakon svega godinu dana. Da, da…nisam se ni okrenula oko sebe, a već sam bila na dnu. Krenula sam u srednju školu. Nakon samo mjesec dana otkako sam krenula u prvi razred srednje škole dogodilo se ono najgore. Moja prva kriza. Oteturala sam u školski wc i povukla ogromnu crtu žutog. Nakon toga probudila sam se u bolnici. Prikopčana na sto žica. Infuzije u obje ruke i stanje praznine. Nije mi bilo jasno što se dogodilo. Nakon nekog vremena u sobu ulaze mama i tata. Njihova izbezumljena lica su nešto najtužnije što sam ikad mogla vidjeti. Nisu znali što reći. Nisu imali pojma da je njihova kći običan šljam i narkoman.

Krenule su suze, nevjerica. Bilo je koma. Tada su mi rekli da sam se predozirala. Sva sreća da su me našli u wc-u klinci koji su markirali. Jedno vrijeme provela sam u bolnici. Nakon toga dolazim u školu gdje me dočekuju razrednica, ravnatelj i pedagog. Vode me na razgovor sa roditeljima jer mi moraju priopćiti da me izbacuju iz škole. Tko ne bi? Dobila sam uviet pod kojim mogu dalje u školu. Uvjet je bio da odem na liječenje. Uskoro sam tamo i završila, jer sam se unakazila i kod kuće. Našli su me na podu slomljenu od droge. Više nisu čekali. Strpali su me u auto i ostavili tamo. Agonija počinje…

doctor-840127_1920

Na zadnjem sam katu bolnice. Moji vršnjaci do mene. Nikoga ne poznajem. Ima ih svakakvih. Od psiho do narko. Nakon nekoliko dana, polako se upoznajemo. Rodio se klan. Normalno je da sam ja u klanu narkomana. Dani su nam sve duži, a krize sve jače. Ja sam opremljena. U bolnicu sam prošvercala strogo zabranjen mobitel. Kao u svakom dobrom filmu, skrivamo ga na isti način. Bušimo rupu u madracu i uguramo ga unutra na sigurno. Nakon toga dolazi cirkus u naše glave. Sad imamo sve. Poveznicu s vanjskim svijetom i brojeve. Zovemo… svako svoje ljude. Jedan po jedan skupljaju se na dvorištu bolnice. Ulazimo u sobu i otvaramo prozore. Ekipa nam baca paketiće koje smo naručili kroz prozor. Moraju biti vrlo precizni jer je u svakom paketiću kamen da bi mogli uopće dobaciti do trećeg kata, a da ne razbe prozor. Uspjeli su. Našoj sreći nema kraja. Počinje uništavanje…

Droga nam dolazi sama. Da, da…sve je moguće samo kad poželiš. Liječenje traje godinu dana, a mi smo još gori nego kad smo došli. Uništavali smo se svako malo. Čak i pobjegli iz bolnice. Pohvatala nas je murja i vratila u bolnicu. A kad ono tamo… stjerani u kupaone da se skinemo do kraja. Sestre i tehničari navlače rukavice. Ispipavaju svaki otvor na našim tijelima da proviere da nismo nešto prošvercali.

Vrijeme prolazi, a mi u iščekivanju otpusnog pisma. Došao je i taj sretan dan. Otpusno pismo u mojoj ruci i otvorena vrata ka slobodi. Stvaran život. Nevjerojatno. Sreća nije dugo trajala. Dolazimo doma, sjedamo za stol. Majka i otac izjavljuju; “Ako si mislila da je ovo kraj; grdo se varaš. Slijedi ti kućni pritvor.” Svijet mi se ponovo srušio. Znali su proći dani zatvoreni u mojoj sobi, a ja na podu, sva u znoju i s neopisivim bolovima koje proživljavam radi krize. Užasno se tresem. Jako mi je hladno. Boli me. Vrištim od bolova u tijelu. Vrijeme prolazi.

woman-1006100_1920

Ja uspijem tu i tamo malo nabaviti što mi treba. Počinjem polako ponovo izlaziti vraćajući se u onaj isti pakao. Svjesna svega, ali ne mogu bez toga. Volim to. Sretna i zadovoljna vraćam se u igru. Krenula sam ponovo u školu. Samo ovog puta opreznija. Izlazim, pijem, pušim i uzimam sve što se nudi. Prolazi tako još jedna godina. Smrdim sama sebi. Koža mi smrdi po drogi. Osjećam to. Ljuta sam zbog toga. Strašno me to smeta. Ali ja i dalje konzumiram nešto što mi jako uništava organizam. Prolazi i druga godina pakla. Na samom sam dnu. Izgubila sam sve drage i normalne ljude. Izgubila sam obitelj, a da toga nisam ni svjesna. Sjedim vani s ekipom. Uzeli smo si sve što smo imali. Palim “đoju”. U jednom trenu mičem se od svih. Treba mi mir, samoća, ja i moj uništen mozak. Sjedim tako sama i počinje mi se život vrtjeti kroz glavu. Zamišljam sebe za 20 godina. Imam film u glavi. Imat ću dijete jednog dana?!?! Zaista ću biti stara narkomanka kojoj viri igla iz ruke dok moje dijete dolazi s prijateljima. Pa ja se neću moći brinuti o njemu. Kako ću ja to odraditi? Ježile su me neopisive stvari o stvarnom životu…

Tog trena počinjem disati. Pitam samu sebe; “Da li ti je ovo stvarno najbitnije u životu?!” Odjednom mojem paklu droge bliži se kraj. Bliži se kraj, jer ja to želim. Znam što me čeka. Čeka me velika borba. Borba same sa sobom. Krećem. Borim se. Teško je, ali ja to ŽELIM. Prošle su dvije godine i svemu je došao kraj. Droga je za mene prošlost.

Danas. Danas mi je 31 godina. Imam prekrasnog sina. Zdrav i normalan život. Ne sramim se ničeg. Ponosna sam. Ponosna na sebe jer sam uspjela.

Svoje tekstove koje želite objaviti anonimno u našoj rubrici “Interview pod šifrom” molimo šaljite na mail: [email protected]

Komentari

Neki baner