Život

Pismo domovini…

Bok domovino. Zapravo neki kažu da si nam nešto kao mama. Tako mi se i lakše obraćati pa ću ispočetka započeti ovo pismo.

Bok mama!
Ja sam tvoja kćer. Znam imaš ih na milijune, neki su još tu, neki odavno kilometrima daleko. Ja sam Josipa, tvoja kći rođena u razdoblju kojeg želis zaboraviti, a rane te još bole. Kažu da zapravo nikad i ne prestanu. No što ja znam o tome. Bila sam tek rođena. Od prvog dana me uče da te volim. Da sam sretna svaki put kada čujem tvoju himnu. I jesam sretna. Baš jako. Ne ne pišem ti zbog toga. Ne ovaj put..

Draga domovino, sa najljepšom prirodom svijeta i najlijepšim ljudima, ovih dana te ne volim. Ljuta sam na tebe zbog svih ovih koji odlaze…12 sati predaleko za boljim životom. Ljuta sam na tebe zbog zatvorenih vrata, ugašenih svjetala. Ljuta sam na tebe zbog, ponovno, praznih ulica i zabrinutih lica. Počinje škola i moraš pripremit dijete, a nemaš od čega, pa izdvajaš pa zbrajaš i ta matematika ide i onim koji su je u školi zadnji dan za 2 odgovarali. Ako platiš struju nemaš za nove farmerice sinu, a ove stare su zbilja izbjelile. Nešto mora čekati. Pa stisnu zube i čekaju sutra.

Bit će bolje..

samo

Ljuta sam na tebe zbog svakog pozdravljana na kolodvoru i svake suze unutar nas. Znaš, vratit će se oni dogodine i možda ostanu dan više!? Svako ljeto se ponovno navikavate, upoznajete i pitate ista pitanja curicu koja vam dođe kao sestra, al’ eto živi 12 sati predaleko, a da nema tehnolgije ne bi je ni prepoznao na ulici.

Ljuta sam na tebe zbog svake suze na pragu i nostalogičnog pogleda prema onom zidiću gore. Oh, koliko puta si od njega šutnuo loptu. Sjećanje se vrati. Bol zaskoči grudi. Koliko je već prošlo od zadnjeg šuta.. 20, 30, 40 godina?.
Ljuta sam zbog svakog mahanja rukom i zvuka sirene stisneš pesnicu i poželiš sretan put. Mi koji ostajemo u tebi, mama, lagano se vraćamo rutini, ponovo, oni koji odlaze nose novu uspomenu, tamo 12 sati predaleko gdje su i dalje samo stranci.

Da li te boli, il’ ti je zapravo svejedno? Ma šta ja znam.. Vjerojatno misliš dok gledaš kako te sve više napuštaju. Ljuta sam zbog svakog razočaranog lica, kada dode 1 i opet ona mizerna (preživljačka) plaća/mirovina kasni. Ljuta zbog svakog mladog čovjeka koji nema perspektivu i još ga osuđuju zbog kave od 2KM kada izađe sa društvom. Ljuta sam zbog činjenice da su škole prazne, moje društvo nestaje. Obećaju da su i dalje tu, da ćemo ostati ekipa. Nekad kad se ljeti vrate na 7 dana.

Hvala ti domovino što tjeraš na odlaske. Hvala ti što nigdje nemamo dom. Hvala ti što mnogima suze krenu na miris tvog kruha.

Zaboli li te ta nepravda ikada?
Bojim se da te baš briga. Jedino lijepo je onaj komad zemlje za koju su se vodili ratovi obiteljski, a danas mi i ne znamo gdje točno dođe naš komad..

Ljuta sam na tebe ovih dana…

Josipa Milas

[email protected]

Komentari

Neki baner