Razmišljanja

Biti žena u muškom svijetu…

Žena, od prapočetka skup savršenstva i đavola, ona koja rađa i donosi na svijet i ona zbog koje su uzeti mnogi životi, početi mnogi ratovi, izgubljeni mnogi ponosi. Njenom sposobnošću ili muškom glupošću nebitno je. Žena – simbol ljepote, nježnosti, novog života, snage, ali i manipulacije, dugog jezika i vječnih pravila, rekli bi dečki. Od Boga bi kažnjena, tako bar rekoše, jer je željela više od onoga što je mogla da dobije. I tu etiketu nosi kroz stoljeća. No, da li je to istina? Zašto se neke etikete nikada ne kidaju? Kako je veća Evina od Adamove krivice, kad je ona pala pod utjecaj veće sile no što je ona pod koju je pao Adam? Šta nam je borba za ženska prava dala? Da li je ta potreba za pravima, uopće, opravdana? Feminizam – da li je, zaista, jednak pretjerivanju? Počevši od gender jezika. Da li bi se muškarac recimo menager ljutio da na vratima njegovog ureda stoji menagerica, kao što se ljute žene? Da li su feministkinje ružne i uglavnom lezbijke, kako im se prikačila etiketa?

Koji argument imaju ovi što ih lijepe? Odkud pravo na opis nekoga koga se i ne poznaje? Koliko smo anđeli, a koliko đavoli?

gender

Kad razmišljam o borbi za ženska prava uvijek se sjetim onih “čeličnih anđela” koje su bile istrajne u borbi za pravo glasa, istrpile nasilje, glad, silovanja, ali istrajale. I tako žene još davno dobiše pravo glasa, pravo da rade. Pa šta se sad bune!? Dobile su i opravdanje da prozivaju svakog muškarca koji je, igrom slučaja, zaboravio preuzeti tašnu od žene, koja teži dva kilograma! Dobile pravo da izlaze i piju, jer sad ćeš u noćnom klubu pronaći više pijanih žena, nego muškaraca! I tako u nedogled.

A ja se pitam, da se, možda, nije izgubio smisao? Je li se “čelične dame” okreću u grobu zbog onoga u što smo izrasle njihovom borbom, prije svega? Je li to zaista ono što smo željele? Sumnjam.

Ako smo tražile pravo glasa, ne znači da smo jezikare, koje su krenule da preuzmu svijet od mnogo pametnijeg srodnika, muškarca, već da se dokažemo prije svega sebi.

Ako smo tražile posao to ne znači da smo sretne što nas taj isti čeka i kod doma, i da se naši izabranici ne smiju pokrenuti, jer same smo tražile. Kad je kraj ženskom poslu!? Ne znači ni da neko smije zadirati u našu intimu pitanjima “Jesi u ozbiljnoj vezi?” “Da nisi udata, imaš li i planiraš li djecu?”, dok pokušavamo samo da živimo od našeg rada. Osim toga, ej, 21. stoljeće, to su svete stvari!

Ako se TI okrećeš za svakim kukovima koje lijepo zalepršaju to nije NAŠA greška, već tvoja slabost. Ona zbog koje si poklekao još na samom početku.

Nećemo dopustiti da bude bitnije ono kako izgledamo od onoga što radimo, iako nas uče, još od bajki, da je ona manje lijepa nužno vještica, a ljepotica je nužno princeza. Nećemo, jer ne padamo na Vaš pokušaj nabijanja kompleksa. Jer mi smo jače od toga.

Nismo krive, zato što snagom mjerite svoju vrijednost, pa mnoge od nas bivaju u modricama ili silovane. Ne, čak i ako smo provocirale, mada svaka svađa je produkt dvoje ljudi. Da, dvoje ljudi!

Nismo nimfomanke i kurve ako uživamo u sexu, ne, iako Ti voliš tako da nas nazoveš. Samo volimo da se stopimo u jedno u tom uzvišenom činu. Isto kao i ti! Da, isto, jer smo od krvi i mesa, prije svega prirodna bića. Teško ti je to shvatiti!? Onda nikad nisi vidio zadovoljenu ženu!

Ako volimo žene nije to zato što nas neće niti jedan muškarac, prosto smo tako rođene. Odgovara nam taj nedostatak pritiska, koji vi stvarate. Niti smo krenule na put da unesrećimo muškarca ako želimo da se udamo i zasnujemo porodicu, samo nam treba topline i ljubavi.

Nismo ni agresivne, niti manje ženstvene onda kad tražimo da drušvo obezbjedi bolja prava za našu djecu, niti smo slabići kad vidimo da riječ nema više onu istu moć, pa je sami potražimo.

Nismo ni kučke onda kad ostavimo ono u šta se pretvorio naš muškarac, pa same odgajamo djecu i izvedemo ih na put velikih ljudi. Tad smo ratnice, samo Ti to nisi u stanju da vidiš, jer ti je tvoje neznanje  zatvorilo oči.

Ni onda kad šutimo jer još nemamo odgovarajuća kontraceptivna sredstva, dok Ti letiš na Mjesec, nismo slabe, jer znamo da poredamo prioritete. Nismo ni onda kad plačemo, jer nas je povrijedila Tvoja nepažnja, niti smo ludače kad skačemo od sreće zbog buketa cvijeća. Nije poenta u cvijeću, ej Ti, već u znaku pažnje.

Ne, mi smo samo površinski savršeno izvajana skluptura koja vas je donijela na svijet, a unutra emotivna stijena jaka za sve vas dok moli za neki pravedniji svijet. Osjećajniji. Logičniji. I ne tražimo da budemo iznad, već samo da budemo cjenjene za ono što jesmo.

Vidiš da nije tako komplikovano kao što kažeš. I zapamti, tvoja snaga se mjeri po onom najljepše izvajanom djelu strukture, a to je osmjeh. Ako si u stanju da ga proizvedeš na njenim usnama, onda si uistinu muškarac.

Tek onda si muškarac.

Ramiza Tibo

[email protected]

 

 

 

 

 

Komentari

Neki baner