Život

Fair play u ljubavi…

“Volim te” – to je danas isprika za sve.
Svaki put kad nešto zgriješim i kad on nešto zgriješi.
Iako se često služim i s onom: “Oprosti mi, nije namjerno”.
Ali “Volim te” je uvijek pun pogodak.

Žene uvijek ispadnu krive za svađu, jer su psihotične i neuravnotežene i dramatiziraju bez veze.

Muškarci su kupili “joker zovi” za sve svoje gluposti i uvijek, ali uvijek priču (čitaj svađu) okrenu tako da ispadnu žrtve, a onda nas optuže da smo manipulatorice. I ne znaju se nositi s fer svađom i s činjenicama.

Kad ja ukakim nešto, obično završim u suzama, jer sam shvatila da sam glupa, da sam histerizirala, da me on sad vidi isključivo kao razmaženo derište i da poanta koju sam željela istaknuti, nije ni približno ono što je on iz cijele te svađe izvukao.

On je samo htio navući jaknu, zapaliti cigaretu i pobjeći u prvi birc na pivu. A ja sam i dalje u agoniji zbog onog što me mučilo. Ali ne više. Sad se svađam argumentirano. I ne plačem. Kriva sam što se svađamo, ali kriv si i ti.

Sebična sam, glupa, razmažena, tipično žensko u tipično žensko – muškim problemima. Ali i ti si isto to. I sebičan i razmažen i ponekad slijep. Tj. često slijep za svoje greške.

Kad ukakiš nešto a ja te dočekam spremna, sa sto argumenata, bez monologa, s dvije, tri direktne rečenice, onda šutiš. I nisi po ničemu drugačiji od drugih. Svi muškarci šute kad znaju da su ukakili. Šutiš dok ne budeš spreman razgovarati ili dok ne posložiš moje riječi u glavi da bi izvukao lekciju, ako ti je stalo. A stalo ti je.

Većini normalnih muškaraca, u normalnim vezama je stalo. Oni drugi, nisu predmet ove priče a nisu iskreno ni bitni.

Kažu ljudi, barem većina, da su svađe loše po vezu. No jesu li?

Ono što smo sinoć imali dragi i ja, nije bila svađa, više konstruktivni razgovor kojem je povod bila neka glupost koju je provalio. Na kraju smo izvukli bez povišenih tonova i grubih riječi na površinu neke propuste, što moje što njegove.

Mislim da smo se naučili svađati fer. Bez udaraca ispod pojasa. I sa svakom “svađom” rastemo. Barem u mojim očima. Jer kad pogledam na veze koje su ostale iza mene, shvatim, da je sve puklo u jednoj ogromnoj, žestokoj, “tresla se zemlja i tutnjili gromovi” svađi, nakon koje se s bivšima nisam mogla u oči pogledati.

Sve ostalo vrijeme ili bi šutjeli oni ili bi šutjela ja. Tu i tamo, izbila bi manja svađica iz koje bi proizašao jedan, jedini zaključak: “On je jednostavno kreten i ne zna bolje, a ja sam psiho.”

I sve bi se trpalo pod tepih i taj tepih bio je velik kao Euro-Azija, a onda bi jednog dana pofalilo materijala za tkanje ili bi puhnuo uragan i podigao tepih i ostalo bi nam samo sve ono sranje koje smo pod njega nagurali.

man-yelling-at-woman

Zbog toga se dragi i ja, svađamo na tjednoj bazi. Samo su te svađe prerasle iz – mi ne možemo skupa i ja ću tuliti do besvijesti i potrošiti 16 paketa maramica, do – eto tako stoje stvari i sad ću te pustiti na miru da se ispušeš ti i da se ispušem ja i onda idemo u krevet, jer smo oboje umorni od ovog dana i svih malih i velikih sranja koje nam je život servirao.

Zbog toga ne pušim fore kojekakvih psihologa aka savjetnika za veze, da svađe nisu dobre. Jesu, ali treba se znati svađati. To je jednostavno umijeće koje treba savladati. I onda je dovoljno leći u krevet i reći: “Volim te”.

Volim te kao – oprosti pogriješio sam i volim te kao – sutra će biti bolje i Volim te – usprkos tvojih mana i Volim te – jer te volim i jer si to ti.

I to je onakav kraj teksta kakvog sigurno na početku niste očekivali.

Do tipkanja…

Zavodnica

[email protected]

Komentari

Neki baner