Razmišljanja

Osvoji me…

Pojaviš se iznenada. Tek onako, pošalješ poruku, kažeš izlazimo na ista mjesta, viđao si me, lijepa sam, znaš puno toga o meni i volio bi da se upoznamo. A ja ne znam da sam te vidjela ikad u životu. Uđem na profil, pregledam sve tvoje slike i čudim se kako te nisam nikad nigdje primijetila, ipak je ovo mali grad.

Ali dobro, nebitno, ja i onako ništa ne primjećujem oko sebe. Bitno je da, sudeći po slikama nisi ružan, naprotiv, ljepuškast si, pa i zgodan rekla bih. Sudeći po objavama na fb voliš dobru muziku, i sportski si tip. Zašto onda da ti ne dam šansu? Razmijenit ćemo koju porukicu, saznat ću šta više o tebi i vidjet ćemo šta će dalje biti. Ako ništa drugo pomoći ćeš mi da lakše zaližem neke stare rane. A možda si ti ono što sam čekala cijeli život. I lagano kreću porukice, kreću razgovori. Fina sam, prijatna, šaljem smajliće, odgovaram ekspresno na poruke. Izlazimo na kafu, zatim na još jednu. Razmjenjujemo životne stavove, poglede…i gle čuda isto razmišljamo, ma isti smo. I tako dan za danom, ali ništa se ne dešava. Ustvari dešava se, počinješ mi ići na živce. Zašto? Pričaš mi o tome kako su ljudi loši, kako je svijet zao. Okrenem priču na nešto ljepše, dodam veliki smajli, ali uzalud ti opet po svom. Ljudi su loši, svijet je pokvaren i zao…negativa, negativa, i samo negativa. E pa ti mi kaži da su ljudi loši. Jedan me prije mjesec dana izuo iz cipela koliko se loše ponio prema meni. S pokvarenim svijetom se borim čitav život i tu pokvarenost sam osjetila na svojoj koži bezbroj puta. O čemu ti pričaš čovječe? Eto ja ne živim u ovom svijetu pa mi ti moraš reći kakav je. Ko te pitao za ljude, za svijet, za svjetsku krizu, za poplave, za zemljotrese i ostala sranja koja se dešavaju i oko mene isto kao i oko tebe, jer dio smo, ponavljam, istog svijeta.

rose

I ljuta sam. Da, svakako da sam ljuta. Toliko sam vjere imala u tebe, dala sam ti šansu da mi se približiš i ti si je uprskao. Zašto? Zato što u svojih trideset godina nisi naučio da se žena zaljubi u ono što čuje.

Pa kaži mi da imam najljepše oči koje si vidio, kaži mi da sam ono što si čekao čitav život i svašta nešto što će prijati mojoj ranjenoj duši koja se i sama sklanja od pokvarenog svijeta i zlih ljudi. Sklanja se i traži utočište, a ne zna više gdje ni u čemu da ga nađe. Neću ja tebi povjerovati u to što kažeš, ali prijat će mi. Trepnut ću okicama i stidno se smiješiti isto kao da sam i povjerovala. Žena sam, laskanja nikad dosta. Nasmij me. Da, nasmij me, molim te. On me je nasmijavao. Bar na početku. Pričali smo gluposti i smijali se do suza. Onda je i on postao negativan i ja sam njega nasmijavala i prikazivala svijet u najljepšim bojama. I onda je ipak otišao. Zašto, nije ni bitno. Bitno je to da ti nisi naučio kako razgovarati sa ženom, jer da jesi ja te ne bih poredila s njim. Ne bih ga se ni sjetila. Umjesto da pomogneš da zaliječim ove svoje rane, one su još dublje.

I kako onda da ne budem ljuta? To je isto da ja tebi na sastanak dođem ružna, čupava, bez šminke u staroj poderanoj majici. Bio bi razočaran, zar ne? Jer muškarci se zaljube u ono što vide. Zar ne bi bio ljut što nemaš šta vidjeti? I ja sam ljuta što nemam šta čuti od tebe, a nadala sam se…A možda je opet sve ovo do mene. Možda si ti sasvim normalan. Ja samo želim nekog da me nasmije. Ne želim više biti ona koja nasmijava, nemam snage…

Možda je ipak sve do mene…A možda bi ipak današnjim muškarcima trebalo uvesti za obavezu da pohađaju kurs „Kako osvojiti ženu“? Možda bi tad sve lakše bilo. Vi bi znali svoj dio posla, pa šta bude, svidiš nam se ili ne…bar se ne bi pitale da li je do nas ili do vas.

Ilda Dedić

[email protected]

POSEBNA NAPOMENA:
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Amazonke.com

Komentari

Neki baner