Razmišljanja

Istina boli…

Često mi se desi da donesem ishitrenu odluku. Moj fitilj je kratak. Veoma kratak. U stanju sam se naljutiti u tisućinki sekunde kad osjetim da se nešto gadno, nepravedno dešava oko mene. Čudno, ali rijetko zažalim. Osoba sam koja nema dlake na jeziku. Ako si đubre ja ću ti reći da si đubre. To je toliko jednostavno u mom svijetu.

Ljudi me zbog toga ne vole. I znam u čem je kvaka. Ljudi vole da im se laže, vole da se istina samo mrvicu promijeni. Vole to jer se tako osjećaju bolje u svojoj koži i lakše podnose život sami sa sobom. E pa friška šiška kad u svom mikro kozmosu imaju mene.

Bilo je trenutaka u mom mlađahnom životu kad sam znala prešutjeti, makar me toliko žuljalo na jeziku da nekoga pošaljem u mjestašce, da se činilo da ću se pojest iznutra ili da će se desit’ implozija u mojoj glavi. I kasnije bi zažalila što sam šutjela. Ne valja biti pizdica i šutit. A previše ljudi oko mene, su baš to – pizdice. I onda se čude što njihovi životi idu, pa tamo kamo idu i što su im problemi jedino čega imaju u izobilju.

Vole kukati, ali ne vole čuti rješenja, ne zbilja. I onda kad naprave kardinalnu grešku pa se izjadaju meni i ja im kažem što mislim, eeee onda se dure. I onda sam ja đubre. Bezosjećajno đubre.

Dobro. Okej. Jesam. Ali sa mnom svatko zna što može očekivati.

Probala sam ponekad biti osjećajna, ići zaobilaznicama, reći ljudima što mislim onako fino, u rukavicama, pazeći da ih čak ni moj pogled ne bi uvrijedio. I što sam postigla? Ništa. Pa sad ravno u glavu. I mir. U biti ne razumijem, što me pitaju ako ne žele čuti što mislim? Što se jadaju ako su već davno vidjeli da od mene mogu dobiti samo praktične odgovore, bez uljepšavanja i photoshop-a?

Ako u biti ne žele iskren savjet i stvarnu pomoć, zašto onda ne odlaze lažnim prijateljima koji ih zapravo neće ni slušati, samo će povremeno kimnuti glavom i reći:

“Da.
Hmmm.
U pravu si.
I ja mislim.
Hmm.”

Ljudi su dvolični. A ja sam alergična na dvoličnost. Ili mi reci kako stvari stoje ili odlepršaj od mene po kratkom postupku. Više ću cijeniti onog tko će mi u facu reći da odem u “mjestašce” od onog koji ne zna je l’ bi kakio il’ bi piškio. Ne moš’ stisnut i prdnut istovremeno. To jednostavno ne ide.

I nikako me nemoj pokušavat’ pljeskat’ po dlanu u stilu: “joj kužim i bit će bolje”.

Takvi izrazi “razumijevanja” izumrli su negdje tokom mojeg puberteta. Bolje prešuti ak’ nemaš baš ništa pametno za reći. Taj savjet je bar svakom drugom čovjeku dala njegova baka dok je još bio pipić u jaslicama i dudlo palac. Neki savjeti su zbilja za cijeli život i išli su “drito u glavu” bez zaobilaznica. I jedini zaslužuju respect.

Marija Klasiček

[email protected]

Komentari

Neki baner