Advertisement

Život

Jutro poslije…

“Doviđenja”, rekoh portiru na izlazu hotela. Njega zagrlih vjerovatno posljednji put u životu i uputih se kući još prije nego je sjeo u taksi i krenuo na aerodrom. Sunce se pojavljivalo na horizontu. Što se mene tiče, mogao je biti i mrak i poslijepodne. Svejedno.

Bitno je samo da sam otišla. Bitno je da se opet mogu vratiti u onu svoju ljušturu gdje se već godinama tako dobro osjećam. Vratiti se kao da se sinoć nije ništa desilo. Kao da nisam spavala s njim. Kao da nisam imala želju sačekati ga da zaspe i otići u sred noći. Kad sam shvatila da bih ga time ponizila, onda sam se lagano izvukla iz njegovog zagrljaja i legla na stomak okrenuvši glavu od njega. Srce mi je pucalo. Zbog njega, zbog mene same, zbog situacije u kojoj jesmo.

Provela sam noć sa prijateljem iz djetinstva. Sa nekim koga znam od one lude teenagerske dobi. Sa nekim koga nisam vidjela godinama i s kim sam sinoć trebala samo otići na piće. Sa nekim u koga sam bila zaljubljena kao klinka. Sa muškarcem sa kojim sam tokom godina izgradila prijateljstvo. Ali dovraga, zar nije vrijeme da se odmaknem od te klinke i ponašam kao zrela osoba. Zar nije vrijeme da naučim da, ako sam nekad imala osjećaje prema njemu ne mora značiti da ih imam sad i da se ne mogu sebe prisiliti da ih imam. Zar nije vrijeme da naučim da su neke stvari svete i da je bolje maštati o njima nego ih ostvariti i sjebati sve ono što sam imala prije ove noći. Zar nije vrijeme da naučim dati sebi i drugima vremena?

Prije, kad bih pričala s njim o našim dječijim simpatijama, uvijek bih se sjetila stihova Vesne Parun: “Ja ne dočekah naljepše doba, njegove muškosti. Njegovu plodnost ne primih u svoja njedra…”. Sada, sada kad njegovu muškost osjetih u sebi, srce nije zatreperilo. Stalo je. Bilo ga je strah.  Da li se prepalo da osjeti nešto što neće biti ostvarivo? Ili se prepalo onih očekivanja koje je moj mozak imao od njega. Ne znam.

Znam samo da sam još u tom trenutku poželjela pobjeći što dalje, na kraj svijeta, ako može.

Zašto nikako da naučim da za mene one night stand ne funkcioniše. ZAŠTO?

Zašto sebi ne uvedem apsitenciju do momenta kad pronađem nekoga u koga ću se zaljubiti i time spasiti sebe muke “jutra poslije” i onog osjećaja stida od same sebe, njega pa i onog portira na vratima hotela udaljenog ni kilometar od moje zgrade.

woman-683334_960_720

Da, stid me i sebe i njega. Sebe, jer znam da sam morala biti pametnija, a njega jer sam ostavila “nedovršen posao” i u sred svega mu rekla da to ne ide. Nije da se on nije trudio. Jeste, više nego je trebao. Na sve to, zagrlio me, poljubio u čelo i rekao “Spavaj…”

Pa eto onda, da budem kreten do kraja i da mu se ne javim više?

Amazonka

 

Komentari