Život

Pomračenje…

Obično sam se ovdje žalila. Uvijek sam imala neki razlog za kukanje, uvijek mi je nešto smetalo, uvijek mi je netko bio kriv. Uvijek nešto… A zapravo gluposti. Jer koliko god da su me mučile – prošle su. Nisam išla švrljati po onome što je bilo. Ne da mi se, niti me zanima. Došla sam si opet stvoriti prostor za misli, jer u zadnje sam vrijeme s njim kratka. Koliko god da se trudim naći sebe u milju stvari koje radim, ne mogu. Nema me.

Čudan feeling zapravo. Radiš nešto u čemu sloviš kao “izvrstan” a zapravo sebe u tome ne možeš naći ni u tragovima.Imaš ured kod kuće i zapravo si konstantno na poslu, a nikad zapravo jer ti kroz tvoj prostor i vrijeme konstantno netko prolazi,susjeda, tetka… svatko. Ne vjeruju da se trenutno ne možeš i ne stigneš baviti njihovim stvarima. Imaš rokove, imaš zadatke na kraju i ciljeve.

Odradiš sve, ne biraš što ćeš početi prvo, jer sve je jednako važno. Gledaš si zatim lice na naslovnici portala i misliš “Tko je ova cura? To nisam ja. Ja više nemam vremena peći kolače i smijuljiti se glupim filmovima. Nit baš nešto osobito guštam u svemu tome što radim. Barem ne trenutno.” I osjećaš se polomljeno i izgubljeno.

Ne možeš nikome reći da se tako osjećaš, jer od tebe se očekuje da si uvijek super. da izgledaš super, da sve odrađuješ super, da poznaješ sve što je super i da budeš uvijek spremna drugima “biti super”. A zapravo si samo još jedno ljudsko biće koje je milijun puta zabrljalo. Ponekad osjećaš zadovoljstvo odrađenim i postignutim, ponekad jad zbog svega zabrljanog i propuštenog.

Ali koga briga?

Postoje okruženja i poslovi u kojima nema opravdanja i u kojima te spremno dočekaju na nož, svaki put kad iole pokažeš slabost. I možeš imati najviše dvije osobe koje te razumiju i koje su ti oslonac, ali snagu moraš crpiti samo i isključivo iz sebe, jer inače… zbilja sav taj cirkus nema smisla.

Kao što rekoh… “obično sam se ovdje žalila”, promijenilo se samo jedno, ovog puta jedini sam krivac, samo ja.

Marija Klasiček

[email protected]

Komentari

Neki baner