Cafe

Story about love….

Možda smo nas dvoje rođeni u jeftinom pomanjkanju osjećaja. Gdje se ljubav tretira samo kao cigareta. Povuče te jaka želja, zapališ ju, uživaš u njoj koju minuta a zatim ju baciš i dobro zgaziš da se uvjeriš da je ugašena.

Ne privlačiše me nikad sretne ljubavi, nošenje početnih slova vašeg dečka na ogrlici, velike roman-poruke pred spavanje, i dosadno držanje za ruke kroz ulice grada.

Ne privlačiše me nikada ofirna srca na Facebook zidu, i citati iz nekih već dobro izlizanih pjesama sa You Tube-a, ne privlačiše me ni ruže za Valentinovo, a ni švicarska čokolada. Sve je to bilo nekako klišejski, prepuno običnosti i otrcanih fraza koje nestanu za nekoliko godina ili pak mjeseci kao da nikada nisu ni postojale.
Precijenjen osjećaj bješe ta ”njihova” ljubav.

Možda smo mi rođeni u nekom razmeđu svijetova, zapadnuti u posljenjim stihovima neke Bosonoge pjesme koju pjesnik nikad nije ni znao završiti.
Možda smo glavnei akteri poeme nekog srpskog ludog i pijanog pisca, koji je zamislio dva glavna protagonista za šankom lokalne kafane, a zatim zaspao i nikada se probudio nije. A vratio se u nama podijeljen u dva svijeta. Možda.

notalovestory

Nikada me ne privlačiše te neke tako teške riječi, ”volim te” izgubi na značenju što se više puta ponavlja, nekako je dovoljna ruka u ruci, i tišina… ona uvijek sve otkrije.
A možda smo nekada ipak i ostali zakinuti, sakrili suze pomoću jesenje kiše, krili ona početna slova s lančića u našim Facebook šiframa, govorili si ”volim te” na najneobičnije načine, nikad zapravo korišteći upravo te dvije riječi. Konkretno.

Možda smo zapravo i znali tako divno voljeti, zakompliciravši si sve to skupa kao najkompliciraniju matematičku jednadžbu bez da pogledamo rješenje na kraju udžbenika. Jebiga, izgubilo bi svaku draž.

Možda sam ti samo jednom napisala na papiru koji se nikada neće naći u tvojim rukama, a uvijek će biti samo tvoj :
”Ovo je pesma za tvoja usta od višanja i pogled crn;
Zavoli me kad jesen duva u pijane mehove.
Ja umem u svakoj kapiji da napravim jun,
i nemam obične sreće,i nemam obične grehove.

Podeliću sa tobom sve bolesti i zdravlja.
Zavoli moju priliku što se tetura niz dan,
sutra nas mogu sresti ponori ili uzglavlja,
svejedno,lepo je nemati plan. ”

Možda ćemo jednom nadvijeni nad bolnički krevet i mi reći jedno drugom one otrcane ljubavne fraze, predati se u zadnjim trzajima života pred svim onim što nas ne privlačiše. I tada ćeš me drhtavom rukom uhvatiti i krajevima usana kroz razmaknute zube reći: ”A jel dama možda za kino?”
I smijat ćemo se oboje jer cijeli život nam nikad nije bio u tome fazonu, zašto bi posljednji uzdasi na silu išta mjenjali.

Jednostavnije bi bilo u tišini nasloniti glavu na prsa onog kog si jedino u životu osjećao, bez velike pompe i velikih riječi. Bez buke, u tišini. Jer jedino tako se osjeća ljubav. Onakva kakve je malo danas.

I ja neću imati tvoj bračni prsten za uspomenu možda. Al’ džaba srcu svo prstenje svijeta.
Imat ću tvoj osmijeh i jedine trenutke u kojima su ti se smijale oči dok sam ti čitala stihove :

”Zavoli trag moga osmeha na rubu čaše,na cigareti,
i blatnjav hod po ulicama koje sigurno nekuda vode.
Bićemo suviše voljeni ili suviše prokleti,
budi uz mene kad odem.

Zaboravi da negde na svetu postoje tvoji muževi,
i moje žene,i postelje u kojima su snovi-zanat.
Danas će drumovi biti za mene i tebe pruženi
daleko negde u nepovrat.

Možda smo nas dvoje rođeni da tuda odemo,
da ti milujem kosu i budem nežan prvi,pa da posle
jedno drugome malo lepog prodamo
za jeftin honorar i skroman bakšiš krvi.

Nikad zbog tebe neću ići da tražim rum,
ni da pišem najbolju pesmu kraj čaše.
Ne plači zamnom kad se vratim niz drum.
Ne maši…ni ja neću da mašem…”

Helena

[email protected]

Komentari

Neki baner