Život

Što dugo pamtim…

Slušam – Unchained Melody.
Po glavi mi se mota? Hmmm… svašta.

Doba sazrijevanja, I guess.

Imaš vrijeme odrastanja; djetinjstvo i mladenačku bahatost. Imaš i vrijeme sazrijevanja, to su sad te neke moje rane tridesete. I vrijeme učenja – čitav život. Ljudi misle da sve znaju kad dođu u neke godine, misle da je njihovo životno iskustvo najpunije, najraznovrsnije i pozivaju se na neka prava zbog tog iskustva, prava pametovanja osobito. Ali nitko nema pravo drugom reći kako će nešto raditi. Svi samo imamo pravo učiti.

Ako smo pametni učit ćemo na tuđim greškama, ako još nismo sazreli u nekim stvarima, baš kao što ja nisam još, onda ćemo učiti na svojim.

Imala sam faze u životu kad sam bila izrazito glupa. Toliko glupa, da si sada kad se osvrnem na to vrijeme izgledam kao lik iz crtića. Bila sam s krivim dečkima. Doduše ne s puno njih, ali svejedno. Jedna veza mi je skoro upropastila život. Jedan krivi čovjek i jedna naivna zatelebana klinka i voila – sranje koje dugo vučeš za sobom.

Čitala sam jučer nešto na netu, kako trebamo na vrijeme prepoznati da smo u vezi s emotivnim zlostavljačem. Da mi se bar taj tekst desio tada. No pametnija sam sad, bar se nadam. I krenula sam dalje. Mom dragom, trebala je skoro godina dana da mi dokaže da on nije takav, da sam sposobna opet vjerovati ljudima i da još uvijek mogu voljeti.

Prije par godina to mi se činilo nemoguće.

Bila sam toliko zgažena, toliko slaba, toliko krhka da me se moglo uništiti – do kraja. Uništiti na svaki način na koji je moguće uništiti ženu. Imala sam sreće kad sam napokon pobjegla iz one proklete veze što nisam srela opet nekog krivog tipa, što sam srela svoju ljubav, čovjeka za kojeg sam se zaručila i s kojim toliko želim imati obitelj. Dvoje ili troje djece, smotane i šašave sanjare, baš kakvi smo nas dvoje.

Da, imala sam sreće…. Kažu Bog čuva pijance i budale.

the-look

I mene je čuvao. Čuvao me od mene same i od moje okoline, od slijepih ljudi koji su me okruživali i koji su u mom bivšem vidjeli Boga. Nevjerojatna je zapravo činjenica da netko može tako vješto manipulirati ljudima. Da može svakog uvjeriti u svašta. I dok je mene omalovažavao i podcjenjivao i na kraju to iznosio na način – da sam sama kriva što on mene vrijeđa, s druge je strane sve oko mene uspio uvjeriti kako je on savršen. Uspješan, zgodan, dobar, drag, veeeliki vjernik, pravednik… i tako sve ono i suviše dobro da bi bilo istinito.

I svi su mu vjerovali. Svaki put kad bih pokušala pobjeći od njega i njegovog zlostavljanja, oni bi me napali.

“Što radiš? Ti bi ostavila takvog dečka? Jesi ti prolupala?”

“On je tako drag, tako ti je predan, ti si obična nezahvalnica.”

I tomu slično.

Kako zlostavljana žena može pobjeći od svog tamničara kad njena okolina ne vidi istinu i kad zbog tog slijepila nema podršku? Svi misle ako te muškarac ne tuče da zlostavljanja nema. Ali zar deranje, vrijeđanje, prijetnje i ucjene nisu zlostavljanje? I što kad toliko voliš svoju obitelj da zbog nje trpiš sve? Što kad netko kaže: “A ne, tebi neću napraviti ništa ako me ostaviš. Samo ćeš promatrati svoje starce. Strepit ćeš svaki dan. Patit ćeš na milijun načina i nikad nećeš biti sigurna kad netko tvoj izađe na ulicu.”

S druge strane ta ista obitelj ti ne vjeruje da je on gad. Možeš ili trpjeti, ili se ubiti ili poludjeti. Trpjela sam. Pomislila sam na samoubojstvo, ali znala sam da nitko nije vrijedan da si uzmem život radi njega. Skoro sam poludjela… još uvijek imam more, još uvijek sam silno nesigurna. Još uvijek me ponekad strah… I još protrnem kad zvoni mobitel, iako on nema ovaj broj, iako sam pet – šest brojeva zbog njega promijenila. Još uvijek me strah kad netko kuca na vrata. Valjda za te traume treba mnogo godina da izblijede, ako će ikada izblijedjeti.

Zašto ovo pišem? Jer mi je tako lakše?

Zapravo ne. Užasno je razmišljati o tome.

Pišem jer svaka žena mora znati da nije u redu da je itko vrijeđa, da urla na nju, da na nju diže ruku, da joj prijeti, da je ucjenjuje, da je na ikoji način zastrašuje i prisiljava na nešto što ona ne želi. Imate pravo otići iz takve veze, jer to nije veza, to je teror. Imate pravo reći dosta i svojoj okolini reći – ja biram s kim ću biti i tko je dobar za mene, ne vi! Imate to pravo vikati ako treba. Imate pravo na svoje ja i nitko, apsolutno nitko vam to nema pravo ni pokušati oduzeti.

Imate pravo voljeti sebe.

A.Š.

Komentari

Neki baner