Razmišljanja

Nek umre ljudsko sjećanje…

Ako postoje stvari ili situacije na koje sam totalno slaba onda su to definitivno tuga i bol u očima staraca, djece i životinja. A jedno je sigurno, da ćeš od njih dobiti uvijek iskren osmjeh, i lijepu priču, i pravu lojalnost, i ljubav. Volim čak i ono “e moj sine, u moje vrijeme je to bilo…” Tad mi ne smeta ni ono “sine”. Volim i one priče o nekadašnjim “sjelima”, “ašikovanjima”, o nekom jedinstvu koje je puklo čim se za to vidjela šansa. Volim i one priče o švercanju duhana po Hercegovini, volim i one o maramici kad se uhvate u kolo, pa se svi, onako nevini, gledaju ispod oka i smješkaju, ali se druže.. Sve to volim kad slušam od njih. I one silne borbe po nekim planinama kad se zajedno boriše za isti cilj. Prosto volim, ali ne žalim što je prošlost, da me ne shvatite krivo. Mislim da od nje treba da uzmemo sve pozitive stvari i ostavimo je se tamo gdje pripada. S poštovanjem ili ne. Kako je zaslužila. Jer prošlost zna da bude kurva. I onda, kad u žaru te priče vidim suzu u krajičku oka najezim se. Ne volim da vidim suze u njihovim očima. To me ubija. Tad najviše na svijetu mrzim svoju bespomoćnost.

Mrzim ono “ne mogu ti sad to kupiti – ali svi ga imaju” taman onoliko koliko mrzim i onoga nekulturnog idiota zavijenog u kravatu s odjelom iz Benetona koji se juče izderao na staricu koja je prelazila preko pješačkog. Žurilo mu se. Kaže za ovo se on borio. Za šta to? Da može da liječi nekulturu i kompleks na nekome nemoćnijem od sebe. Za šta se borio? Da starci ne smiju bez straha preći pješački dok se vraćaju iz neke od javnih kuhinja, koje su i danas bile, sigurno pune. Za šta smo se borili ustvari? Mi. Svi mi. Ne on, za šta se on borio to mi je poznato. Da nas mogu kupiti za kafu, šećer i kilogram banana i onda trošiti naše novce idućih četiri godine!? Da nas mogu učiti s bilborda stvarnom značenju paradoksa. Za šta si se borio, oče? I moj i svi očevi. I ti prijatelju, još onda kad si bio dijete? Za šta ste se borili na različitim stranama spremni jedan drugog da ubijete? Ne prežući niti što je ovaj star, niti što je drugi dijete. Za šta se i danas “borimo”, uporno na različitim stranama? Zašto moram da biram stranu? Ne moram, neću i ne želim. Bože, jesmo li te zaista i smislili s tim ciljem da lakše manipulišemo gomilom? Onda, još davno, kad odlučiše da smo prerasli vjerovanje u mnogo Vas, pa počesmo da vjerujeme u Tebe, Jednoga. Inače zašto onda postoji Vas više koji ste Jedini? Zašto dopuštaš da nevini pate, samo to? Zašto su sad odjednom te intimne stvari postale bjelosvijetske?

banksy-war

Šta se dešava u glavi jednog djeteta koje nije stiglo niti da izgradi svoju ličnost da može da puca u drugog čovjeka? Ne onog od koga se brani, već bebu, djete, onog nemoćnog starca, kojemu pred kraj života najmanje treba nečiji rat? Pitam se postoji li strah? Drhti li ruka? Razmišlja li o njegovom životu? O stvarnim razlozima zbog kojih osjeća da ima pravo oduzeti jedan život? Razmišlja li tad o onom Bogu koji mu je rakao “ne ubij”, a ipak ubija, u njegovo ime, jer taj isti, njegov Bog to nije rekao i njegovom protivniku. Sanja li ga poslije? Osjeća li krivicu ili je ludo ponosan? Šta je to toliko divlje u ljudima? Jesmo li ipak pobili teoriju da smo umna, a ne prirodna bića? Da li to ima, uopće, veze sa životinjskim nagonom, koji se odnosi prije svega na hranu, sex i teritorij. Aha, teritorij, valjda je to ta ključna riječ koju mrzim. I Boga mrzim kad ga čujem da obitava u njihovim ustima. To nije moj Bog i ja nemam ništa s njim.

Je li onda opravdanje, pa makar njegova mrvica, ona dječja želja za dokazivanjem pred “svojima”, ili ono gubljenje svijesti zbog starosti? Je li opravdanje manjak obrazovanja? Da li da im oprostimo? Zaboravimo? Kako da im vjerujemo, poslije, nakon njihovog kajanja? Poslije, kad su životi uzeti, a dokazivanje je vrijedilo samo tad. Da li su ljudi uopće u stanju da se promjenu ili su naši preci bili upravu kad rekoše da vuk dlaku mjenja, a ćud nikada?

Šta se dešava u glavama onih za koje su ti isti heroji? Zar to ne vodi novom pokolju? Zar zbilja postoji neko ko je željan rata? Kako neko može da žali svoje, a omalovažava tuđe žrtve? Zar žrtva nije žrtva? Žrtva jednoumlja, ljudske gluposti, zlobe.

Od svega toga dobila sam jako malo odgovora, zbunjenost, povrjeđenost, sad već i suzu u oku. Opet je jača od mene, ali za nju znate samo vi, pa je ni ne brišem. Eh kad bi bar sa sobom odnijela i neka saznanja koji nisam ni željela. Kad bi bar vratila uspomenu na sve one koji nevino izgubiše život radi tuđih bolesnih ciljeva “za koje su se borili”. Kad bi bar izbrisala bol onih koji su ostali nakon njih. Sjećanje. Neke košmare ni ne želim da izbrišem, jer s razlogom su tu. Košmare onih u kojima se probudila savjest. A u to, malo vjerujem, a opet malo ne. Ne želim njih da brišeš, suzo, makar sad bila i zla, jer svako u životu mora naučiti nositi svoje breme. Ma koliko teško bilo sami smo ga pripremili. Eh kad bi ta najmoćnija vodena stihija zaista imala moć… Ne pitaj me odkud tu, jer reću ti već poznato “o tome ne mogu da pričam, ne sad”, dok ponavljam onu dobro poznatu Mešinu rečenicu: “Ne vrijedi ni pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Nek’ umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno i nek djeca ne pjevaju pjesme o osveti”…

love-is-the-answer

Ej vrijeme, da nas ne gaziš, ovako malene naspram tvoje snage, pomislila bih da ni ne prolaziš. Ili samo ne čuješ?! Nek’ djeca ne pjevaju pjesme o osveti… Samo ti imaš tu moć..

Ramiza Tibo

[email protected]

 

Komentari

Neki baner