Život

KAKO STVORITI ČOVJEKA U VRIJEME NEČOVJEŠTVA?

Zdravo drage moje, došla je naša srijeda da se ponovo družimo. Danas želim da pričamo o vaspitavanju djece. Iskreno da vam kažem, smrtno sam zabrinuta. Gledam oko sebe, posmatram, proučavam kako i na koji način sve roditelji vaspitavaju svoju djecu, šta rade, koliko vremena provode sa njima, šta im dopuštaju a šta ne, i stvarno ne znam šta da radim. Sve mi se to čini nekako pogrešno i neispravno. Ne znam da li se to samo meni tako čini ili je stvarno tako, ali današnja djeca su pravi mali demoni, koji sišu krv na onu bući bu slamčicu za četiri rupe i demoliraju sve na šta naiđu. Naravno čast izuzecima, no velika većina je upravo takva.

ljutito-dijete

I tako, ja koja kroz koji mjesec treba da postanem majka, jako sam zabrinuta. Šta uraditi, šta pokušati da bi to dijete koje dolazi vaspitala pravilno i povela na pravi put? Kako u vrijeme ovih ludosti podići pravoga čovjeka? Kako ga naučiti pravim vrijednostima kada su one sve iskrivljene? Kako mu pokazati da bude dobar kad takve uništavaju i gaze? Šta uraditi? Da li ga trebam učiti da bude sebičan i samoživ jer sam shvatila da samo takvi opstaju? Da li ga trebam učiti da ne voli druge, da gleda samo sebe, da bude otresit i grub? Da li treba da mu pružim sve ono što želim, ili treba da ga namjerno lišavam materijalnog kako bi ga jednog dana mogao i znao cijeniti? Ne znam, stvarno eto ne znam šta treba da radim. Koju god verziju da pokušam zamisliti u svojoj glavi, ne ispadne na dobro.

Ako budem blaga, ako mu pružim sve ono što želim, i sve što ono želi napraviću samo još jedno malo razmaženo čudovište koje neće nikad znati ništa cijeniti, koje nikada ništa neće znati čuvati i paziti. Ispočetka će to biti neke nebitne stvari poput igračaka, knjiga i sitnica, no kasnije, kada odraste takav će biti i sa svim ostalim. Ako ga lišim tih stvari, ostaće ih željno, a to bi me boljelo više nego išta na svijetu. Šta onda uraditi? Kako biti pametan?

Gledam oko sebe, i vidim malu, skroz malecnu djecu sa telefonima i tabletima u rukama. Ne čuje se dječija graja, ne čuju se uzvici i povici, već tišina koja biva prekinuta samo onda kada im se taj isti telefon uzme iz ruke. I to je takvo divljanje, takva ružna scena da to prosto očima ne mogu gledati. Šta se to desilo? Dijete iz pelena već zna upaliti kompjuter i tražiti igrice i crtaće po netu? Jel to ovo vrijeme tako odredilo da roditelji nemaju strpljenja provoditi vrijeme sa tim djetetom već im je lakše upaliti kompjuter ili telefon i puštati crtaće do besvijesti dok dijete jede, dok zaspi ili jednostavno da bude mirno i ćuti neki period? Šta se to desilo pa djeca diriguju roditeljima šta će i kako će?

thumb460_59679_dete-osmeh

Nekako kad sve to sagledam, shvatam da treba biti umjeren. Djetetu treba pružiti  ljubav, tu ne treba štediti,  no isto tako silno mu je potreba i čvrsta ruka u pravim situacijama. Dijete mora da zna kad je pogriješilo i da snosi odgovornost za ono što je uradio. Dijete treba da se igra, da se stvarno igra, sa drugom djecom, napolju, na vazduhu, da trči i skače, da razbija koljena i udari koji put glavom o nešto. Treba da bude dijete. A roditelj ne treba da bude prijatelj djetetu, već baš ono što jeste, roditelj. Ona osoba koja će da mu kaže šta je dobro a šta nije, ona koja će da ga kazni i nagradi kada tako zasluži, ona osoba koja će za njega da uradi sve što je potrebno a opet sa druge strane da i njega samoga nauči kako da se snađe u svijetu. Roditelj treba da bude rastvorena šaka, ispružena. Da drži dijete toliko čvrsto da ne ispadne, i toliko slabo da može slobodno da leti kada mu to bude bilo potrebno. Roditelj treba da bude onaj koji će jednom da podigne kada padne a drugi put da ga nauči da ustane sam. To je smisao života. Ne samo napraviti i roditi dijete. Ne samo podignuti ga. Cilj je stvoriti čovjeka…

 

Aleksandra

[email protected]

Komentari

Neki baner