Cafe

Posljednja večer…

Sjedio je na kraju kreveta i umorno otpuhivao dim cigarete. Ona je kupila svoje stvari po maloj iznajmljenoj hotelskoj sobici , kupila ih je onako ženski zamišljeno i samo bi se s vremena na vrijeme okrenula i pogledala ga nadajući se da on neće skontati što taj pogled znači .

“Ne, ne kajem se” – rekao je nakon duge stanke. Ustvari mislim da su to prve riječi koje je progovorio otkad su onako strastveno uletili u sobu .
“Dvije godine su razmak u koji puno toga stane, ti uspiješ naći novog dečka i izgubiti ga a ja se uspijem oženiti i dobiti dijete”.

Nije imala šta reći, nakon 10 godina svađa i poljubaca. Lupanja vratima njegovoga auta i dolazaka na vrata njegova stana sva uplakana i u kućnom ogrtaču, nakon 10 godina ljubavi ona nije imala šta reći. A nikad nije ni rekla.
Sjedili su tu na kraju hotelskoga kreveta, dvoje ljudi s dvadeset i kusur godina koji su se zaljubili nekad u osnovnoj školi dok je ona izigravala neku dobru malu ribicu, a on tek postajao glavni lokalni frajer. Veza im nikada nije bila tipično sretna i često sam ih viđala na ulici u žestokim svađama kad bi svako okrenulo na svoju stranu. Al’ često sam ih viđala i u čvrstim zagrljajima.
On se oženio prije dvije godine. Ona je i dalje sama. Povremeno s njim. U maloj hotelskoj sobici.

“Nikad ništa ne radi iz inata.” – nastavio. “Inat nas je ovdje i doveo.”

Ustao se da pokupi svoje stvari, stari poznati kaput koji mu je kupila za petu godišnjicu. Još uvijek mu je dobro stajao, a i ona izdvojila puno za njega od svog studentskog džeparca .
“Nisam se još odvažio da ga bacim, iako se Ivani ne sviđa” – promrmljao je. A dotičnoj njegovoj gospođi Ivani nikad se ništa njeno nije sviđalo, kao da je imala neke senzore da nanjuši njezine poklone il’ ju je jednostavno samo njihova zajednička prošlost zajebavala poručujući stalno da je pogrešnu ženu odveo do oltara. Ne znam.

he

“Sviđa mi se kako ti stoji , vrati me u onu zimu prije dvije godine, kad smo kao dva pingvina pušili ispred tvoga auta i buljili u nebo kao da smo drogirani. Taj kaput me uvijek vrati u tu kasnu zimsku večer koja se već bližila jutru, kad si mi rekao da ju ženiš i da je sala dogovorena. Da su me tada stavili na one silne doktorske aparate vjerojatno bi mi dijagnosticirali i neki srčani udar. Srčani udar za koji sam sama kriva. Kakav je da je – od srca je. Za tri mjeseca našla sam se u najgorem krugu Danteova pakla. Kažu da su svatovi bili veseli, kažu da si plakao zagrljen s majkom. A mislim da je i ona drugu nevjestu očekivala . ”

Sjedili su sasvim sami u maloj hotelskoj sobici, držeći se tako čvrsto za ruke kao nikada unazad 10 godina , kao da su znali da više ne mogu tako dalje i da su prave ljubavi možda ipak tragične. Ona je plakala kao da se svijet ruši, a on ju je samo prigrlio u svoj tamnoplavi kaput ne nalazeći riječi, jer su sve bile izlizane .

” Kupila sam kartu za Ameriku, selim se kroz mjesec dana ” – rekla je .
“Tetka jedva čeka da dođem, a i ja mislim da je to jedino rješenje, nekako sam se uvijek bojala aviona to znaš al’ sad se ne bojim jer i veći su me strahovi pobijedili do sada, zar ne ? ”
“Da,” . odgovorio je . Uvijek je znao što hoće da mu kaže čak i kad je kroz šifre pričala. Poljubio ju je u čelo i prvi napustio sobu. Ona je izašla 15 minuta kasnije i nije se okrenula.

Srela sam ga jučer i pitao me za nju, poslao joj pozdrave. Oči su mu i dalje bile nekako sjetne, ali puno , puno sretnije. Usne su mu bile sastavljene u jednu dok sam pričala o njoj … “Tata, mama te traži” – propiskutao je nježni dječiji glas iza mene. Okrenula sam se i ugledala njegovu prelijepu ženu i malu kćerkicu. Samo sam ih pozdravila i rekla da žurim. Uzeli su se svo troje za ruke i nastavili parkom kao mala sretna obitelj. Kao mala sretna obitelj.

Helena

 [email protected]

 

Komentari

Neki baner