Razmišljanja

Kad se čaša prelije…

Nekad mi je dosta svega. Trčim tamo, trčim ovamo, a obavezama nikad kraja. Sve mislim, evo još ovo, još samo ovo da završim, pa ću na miru dahnuti dušom. A ono nikad kraja. Jedno riješim drugo se iskomplikuje, jedno završim drugo moram početi i tako u nedogled. I onda dođu dani kao ovi, kišni, tmurni, nikakvi, kada sam na izmaku snage i vučem se po kući, po gradu, k’o prebijena mačka. Svega mi je dosta i ne da mi se ništa. U svoj toj nemoći uhvati me i nekakva ljutnja. Psujem i državu i posao i sistem i vezu i brak i sve što mi u tom trenu padne na pamet.

Naravno, psujem u sebi jer inače ne psujem, bar ne naglas, pa sama u sebi gunđam, nabrajam i mislim. Mislim što mi je ovo trebalo? Prebirem sve šanse u životu, i odluke koje sam donijela. Sve sam ih donijela srcem. I onda bih samu sebe išamarala, jer ko još danas odluke donosi srcem? Ko se još vodi srcem? Luda djevojko! Gdje ti je pamet bila? Ih, šta si sve mogla samo da si pameti imala.

Imala si ti nju, ali je nisi koristila. Srce, srce i samo srce. Hoću da studiram ono što volim, hoću da radim posao koji volim, hoću da se udam za onog koga volim. Džaba su mene pametni ljudi savjetovali, ne studiraj to, ne radi taj posao. Ne, ja volim djecu i radit ću s njima. Radit ću to s ljubavlju i ne može biti teško. Udat ću se samo iz ljubavi. Kakvi papiri, kakav odlazak iz države. Hoću da svijet stane kad me moj dragi uzme za ruku. I to će biti sreća. Možda je težak život u ovoj državi, ali opet je i nekako lijep. S malo može biti lijep.

I tako slušala sam svoje srce i evo me gdje sam, nezadovoljna i mrzovoljna. Sama sebe kritikujem, nabrajam, sama se sebi kreveljim i rugam. Nisam morala ni studirati. To vrijeme sam mogla potrošiti ganjajući dobre prilike za dobru udaju. Dobrih bih živaca uštedjela. Mogla sam se dobro „uvaliti“, ležati, čekati da dragi donese para pa da se izvedem u šoping i da mi je glavna briga kako trošiti njegove pare. A ne ovako što razvlačim ovu platu, računam je, preračunavam, štedim i opet nikad kraj s krajem sastaviti. Mogla sam… šta sve nisam mogla… Nabrajam tako sebi, gunđam i više ne znam da li je na glas ili u sebi. Ne znam i briga me. Možda i komšije čuju ovaj moj monolog.

bez-naslova

I onda, izmorena od kritikovanja same sebe, uhvatim malo vremena za zaspati. Ustvari ne uhvatim ga već odlučim zaspati bar sat vremena, a svijet ako će se srušiti neka se sruši. S kritikom, države, sistema, same sebe, nastavit ću kad se probudim. Ali nikad ne nastavim, jer se uvijek nešto desi što mi potvrdi da nisam pogriješila što sam slušala srce. Baš tad kad se čaša počne prelivati pojavi se drago lice, topli zagrljaj, riječi podrške. Vidim dijete koje me gleda kao uzor. Vidim da trud koji ulažem ipak nije uzaludan. Da nekom znače moje riječi, da ih neko sluša i upija. I moje biće se opet ispuni srećom za koju znam da je nikakve pare ne mogu kupiti. I znam da će sve biti dobro.

Para će, nekim čudom, biti tačno onoliko koliko mi treba. Možda neću uštedjeti ni priuštiti putovanje. Možda ću malo ući i u minus, ali sljedeći mjesec će biti bolji. I ove obaveze će sljedeći mjesec biti manje, samo još ovo da završim, samo da još ovo prođe. I sve će biti dobro. Radim posao koji volim, okružena sam ljudima koje volim i koji me vole. Neprocjenjivo. Sreća koja se ne može kupiti novcem. Draga lica, tople riječi, zagrljaj pun ljubavi, voljena osoba, majčino krilo. Sreća koja se nikakvom računicom ne može dobiti. Sreća koja se dobije samo ako slijediš srce. Sretna sam i život je lijep… sve dok se ponovo čaša ne napuni…

Ali to je život, da je lak i jednostavan živjeli bi vječno, jer nas ne bi imalo šta ubijati i trošiti. Ovako, živimo, radujemo se, tugujemo, gunđamo, ali ako se vodimo srcem, ono je zadovoljno i sve je podnošljivije.

Ilda Dedić

[email protected]

Komentari

Neki baner