Život

Pismo stare majke…

“Djeco moja, sjećate se kako sam bila strpljiva s vama? U trenucima kada sam bila na izmaku snaga, ni tada vam nisam prestajala pružati pažnju i ljubav. Kao mali, dok ste tek učili riječi i po 300 puta dnevno mi postavljali jedno te isto pitanje, uvijek sam vam odgovarala s osmjehom…” Djeco, gdje ste sada, kada vaša stara majka sjedi u svojoj kućici, sama i nepokretna…

fb_img_1474657663618Godine nose svoje, eto, meni su uzele dar govora, a nekad sam tako lako sastavljala rečenice… Pomalo gubim pamćenje, ali vas zaboraviti ne mogu, da me ne znam kako bolest i starost obgrle. Vas osjetim svakim treptajem oka i prisjetim se kako sam vas nosila u naručju i igrala se s vama, kako sam vas učila, čuvala i pružala pregršt ljubavi dok god sam imala snage za to…

Vjerujem, djeco moja, da vam je teško gledati me na izmaku snaga, a nekad sam bila puna života i poleta. Meni je još teže kada vas ne vidim dugo i ne čujem… Uvijek vas pokušavam opravdati: “Sigurno rade, i u obvezama su, bez obzira sto žive blizu, ne stignu…”, – dani prolaze, a sve rjeđe kucate na moja vrata… Nekada pomislim da se i telefon pokvario, pa dignem slušalicu da provjerim da li radi, a od tamo se čuje “Tu-tuuu” i taj zvuk mi iskida ovo moje, ionako već odavno, slabašno srce…

Djeco moja, i vaša majka je bila u obvezama, ali je uvijek nalazila vremena za svoje roditelje… Jednom nedjeljno me barem nazovite, čisto da znam da me niste zaboravili! Jednom mjesečno izdvojite pola sata za posjetu meni, čisto da vas uzmem za ruku i prislonim sebi na rame, ondje gdje ste nekoć tražili moju utjehu, kada vam je bilo teško. Sada je vašoj majci teško, a gdje ste? Gdje ste djeco moja? Mogu sutra izdahnuti, a da se nisam s vama pozdravila niti vas zagrlila.”

Znate kakav je osjećaj čuti od jedne starice: ‘Ja nemam nikoga!’ , dok po zidovima i vitrinama su poredane fotografije velike obitelji, mnoštva sinova, desetak unuka i nekoliko praunuka! – “JA NEMAM NIKOGA!”, odzvoni to u ušima i zazebe oko srca! Koliko je samo takvih oko nas? Usamljenih, koji žive u svojoj kućici koja odzvanja tišinom.

Koliko njih sjedi jutrom pored šporeta ubacujući bilje da ogriju promrzle ruke? Svi mi oko sebe imamo jednu takvu osobu, željnu da prozbori s nekim koju riječ, a nema nikoga! Kada čuješ da iz te kuće dopiru glasovi, možeš bitisiguran da ta starica ili taj starac sluša Misu na radiju. Koliko vremena trebamo izdvojiti za jedan posjet njima?

Koliko vremena trošimo na gluposti, a za nešto sto svi mi znamo da bi ugrijalo to ozeblo srce, zašto nemamo? Kakvu bi starost ti htio dočekati? Bio bi sretan da si sam u nekoj kućici bez igdje ikoga? Ha? Hajde, pokucaj na vrata nekom svome ili nekome u susjedstvu! Obraduj ga, razveseli i iznenadi! Tvoje malo njima će značiti puno! Dobro znaš kako ide ona ‘Kako siješ, tako ćeš i žeti!’ ♡ #ljubavseljubavljuvraća

Danijela Luburić

[email protected]

Komentari

Neki baner