Život

Virus…

Pišeš mi, pitaš kako sam, šta radim. Kažeš da sam fina, sviđam ti se. Vidio si nešto posebno u meni. Želiš me bolje upoznati. Želiš biti sa mnom. Drugačija sam od svih koje si upoznao. Posebna sam.

Kako da ti kažem da mi je i on to govorio i puno više od toga? Kako da ti kažem da mi te priče ništa ne znače? On je sve to već rekao i porekao. Otišao tek onako kao da nikad nisam ni postojala. Otresao me kao prašinu sa kaputa. Nije se ni okrenuo. Kako da ti kažem da ideš, da se ne nadaš? Nema me, nisam cijela, rasuta sam u hiljadu komadića. Trebam sve te komadiće sakupiti i sastaviti se. Neke je možda on odnio sa sobom, pa nikad neću biti cijela. Šta ću ti ovakva? Idi dok možeš. Ne želim da platiš njegove greške. Ne želim da se na tebi slomi sva ova gorčina i ljutnja koja je ostala poslije njega. Nemoj da svoju sujetu liječim tobom. Ne treba mi taj grijeh. Idi, kažem ti. Šuti, riječi ne znače ništa. Vidiš da me nema. Zar ne vidiš ovu prazninu koju je ostavio poslije sebe? Pogledaj me bolje. Pogledaj bolje ove oči za koje kažeš da su divne. Zar ne vidiš da vrište od tuge? Pogledaj me bolje, vidiš da sam samo sjena. Ranjena zvijer, koja još uvijek može ugristi ako joj se približiš. Ugrist će nemilosrdno, bez trunke grižnje savjesti, uvjerena da si to zaslužio. Napiti se tvoje krvi. Najesti tvoga mesa i možda se tako oporaviti. Ustati i nastaviti dalje. Neću te ni pogledati. Ostat ćeš ležeći, čekajući  neku drugu koja će se nesretnim okolnostima naći tu. Koja će vidjeti tvoje oči kao najljepše i posebne. Čekat ćeš da se najedeš njenog mesa i oporaviš s njenom krvi. Vratit ćeš joj sve ono što sam ja uradila tebi.

ilda

I tako u krug. Lutamo i širimo virus koji nam je jednom neko ubrizgao u srce i rasuo ga u komadiće. Zato  nemoj. Idi. Pusti me samu sa sobom. Jedno ranjeno srce je dovoljno. Samo ću te iskoristiti. Uraditi tebi ono što nisam mogla njemu. Nećeš me imati, neću ti pripadati. Ne zato što ne želim, već što ne mogu, što me nema. Ne možeš imati ono što ne postoji. Idi sretni mladiću dok još možeš. Sretni, jer me ovaj virus još uvijek nije potpuno obuzeo, nije potpuno zamračio um. Jer se ova ranjena zvijer,  negdje potajno, još uvijek nada da će se izliječiti njegovim mesom i krvlju. Kada bude sigurna da se on ne vraća, da joj neće pružiti tu priliku, grist će po redu. Zato idi, spasi se. Poštedi me riječi. Riječi ne znače ništa.

Ilda Dedić

[email protected]

Komentari

Neki baner