Razmišljanja

Trač, dosada ili zla namjera?

Trač, još jedna od osobina modernog čovjeka. I nema osobe koja nije bila predmetom iste. Nekad su produkt ljubomore, što je najčešće, nekada je po srijedi samo puko nepoznavanje osobe koju se ogovara, pa se popuni neiskorišteno vrijeme. Jedno je istina, a to je da niko ne trača bez da doda neku svoju verziju priče. A stariji ljudi su nas učili mudrosti, pa rekoše da gdje ima dima ima i vatre. Koliko je to istina? Koliko trač može da uništi život jedne mlade osobe, naglašavam mlade, koja nije spremna da se nosi s tim? Jer jedna druga mudrost kaže da je lakše razbiti atom, nego predrasudu. A ona i nastaje iz istog načina širenja priča.

Koliko tračamo i koliko su naši životi ispunjeni ogovaranjima da se primjetiti još u medijima. Pa nam je žuta štampa najčitanija, dok Tolstoj leži negdje na policama i skuplja prašinu, ako ga uopšte imamo i kao ukras. Onda su nam Veliki Brotheri i reality show-ovi tog tipa najgledanije emisije na državnim televizijama, koje više ni ne rade dokumentarce, a i zašto bi, ko to još gleda!? Kako nekoga može i zanimati kako ljudi u Indiju vuku za sobom po cijeli dan rikše za dva dolara, ili još bliže, kako nam penzioneri žive na granici siromaštva, na granici, jer još postoje javne kuhinje, pa se mogu prehraniti jednom dnevno, ili što nam mladi odlaze, dok možemo gledati da li je Ava sinoć popila tri ili šest čaša vina. Zašto bi nekoga morila misao zašto Josef K završava na smetljištu, i doslovno i metaforički, kad je to dosadna, mnogo dosadna knjiga. Kad nam se to ne dešava. Da li nam se uistinu dešava? Ili ne vidimo stvarnost od potrebe da zadiremo u tuđu intimu?!

Postala sam malo čudna zadnjih nekoliko godina. Zašto? U horoskupu sam Lav, nije da vjerujem u njega, ali se slažem sa osobinama znakova, pa sam, naravno kao Lav imala uvijek mnogo ljudi oko sebe. Plašila me ona tišina. Ni sama ne znam zašto. Ili mi je samo bila dosadna. Ne znam. Ali sam se promjenila. Iako možda to nisam ni željela. Ali se ti svi ljudi upoznaju tek onda kad ih budeš stvarno trebao kraj sebe. I to stari nisu pogriješili. I onda ih nema. Pa sam ja odlučila da ih nema ni poslije. Zašto pominjem ovo?  Pa opet sam prekršila svoje odluku da mi je dosta onih “za kafe u podne” i na molbe cure s kojem se i ne družim mnogo, ali eto trebala joj je usluga, jer bez mene ne može doći na ciljano mjesto, odlučila da popijem i tu kafu, vodeći se onim “ajd izdržat ću”. I bilo je jako teško. Opet zašto!? Ne bi mi vjerovali kad bih vam rekla da nije bilo niti jedne teme, a do to nije neka osoba iz njihovog života. Prijatelji ili neprijatelji, svi su u sat i pol došli na red. Počevši od haljine koju je neka od njih nosila zadnji vikend, preko dečka s kojim hoda i koji je vara, do toga kako je grozno počupala obrve, nije uparila lak s tašnom, ili ima užasnu frizuru. Razgledala sam malo okolo, zezala simpatičnog konobara, išla kupiti cigarete koje mi ne trebaju, ali ovu punu kutiju ću već ispušiti nekad, pa se neće baciti. I dočekala ono “ajd ćao, vidimo se sutra, muah-muah”. Kontam se aleluja. I pitala sam ja “prijateljice” je li one uvijek tako, ona se nasmijala i dobacila mi samo “znam da ti je bilo dosadno”. Nego da mi je bilo dosadno. I to ne samo jer ne poznajem te cure i dečke, nego ne razumijem bit.

Uredu, nisam svetica, svako od nas pomene nekad nekoga, pa tako i ja. Ljude koje poznajem, ako se uradili nešto loše, ili pak nešto dobro. Onome ko je uradio loše kažem to i u lice, prije ili rijetko poslije, ako se ponavlja krenem samo svojim putem, bez dodatnog objašnjavanja. I sama volim kad mi se kaže, to smatram prijateljstvom. A nešto dobro ne smatram tračem, već pohvalom. Ali prijatelji, ljudi s kojima se uvijek družim, a ga iza leđa pričam najveće gadosti… to me prosto čini ljutom, nervoznom, zgroženom, ne znam ni koji više epitet da upotrijebim. Tad sam se zapitala, ako one pričaju tako o curama s kojima se druže šta su sutra rekle o meni dok sam vukla onaj dim cigare, šmekala konobara i tražila njegov osmjeh? Dobra sam bila, mogla sam i broj telefona. 🙂 Zašto mi treba glavobolja, koju sam čak i prestala imati zbog takvih stvari, jer sam se od njih udaljila!? A i davno me jedan jako drag čovjek naučio još jednu mudrost, koju bi često znao da ponovi “dok te ujedaju za guzu, bar znaš da si živa, oni dalje od toga ni ne mogu.” I istina je. Ako te ogovara masa znaj da radiš nešto dobro, u većini slučajeva, što bi i oni, samo nemaju tu mogućnost.

U redu mi je i nemati iste poglede na život i stvari oko sebe, jer šta bi bilo da smo isti, ali onda se ni ne družiš s tim ljudima i ne interesuju te više. Ali zbilja, neukusni tračevi nastali usred nepravilno iskorištenog vremena znaju da unište život, a ispravke su poslije nemoguće, jer okačena etiketa uvijek ostaje. Zašto to radimo? Je li nam to bitnije da neko bude nesretan, nego mi sretni? Ili nam to čini sreću, usred neposjedovanja vlastitog života? A šta kad su povrijeđene naše emocije? Zašto imamo potrebu da naudimo drugima? Ne razumijem, ali znam da trebam biti čvršca s ovom odlukom za kafu.

Tajna je da riječ ima dvije oštrice, i to najjače. Nerijetko poreže nas same. Do nas je hoćemo li je pravilno koristiti. Samo do nas. I ne troši energiju na te svari dok je svemir pun mogućnosti, a ko ih ne iskoristi nije potpuna ličnost. Zato radi na sebi, jer to je još neistražen dio tog svemira. Ja ti želim uspjeh.

Ramiza Tibo 

[email protected]

Komentari

Neki baner