Život

Only sky is a limit…

Noć. Ležim u krevetu, razmišljam i shvatim da sam već skoro godinu dana ovdje gdje jesam i s tom činjenicom doživim blagi šok.
Čovječe, kako vrijeme leti!!
Kao da sam jučer spremila život u kofer i prekoračila kućni prag…
U šestom mjesecu napunila sam 24 godine.
– ‘Daše, ti imaš 24 godine!’, ponavljam samoj sebi nekoliko puta…
Šta sam postigla u ove 24 godine?
Imam li ja cilj u životu?
Jesam li sretna?
Što želim da budem u budućnosti?
Hmmm…
d
Ruku na srce, nisam postigla ništa konkretno, sve što sam započela, ostavila sam nedovršeno uz one riječi “Ima vremena! Polako…”, a vrijeme leti kao ludo. Od osamnaeste do dvadeset i četvrte je već prošlo 6 godina, a kao da sam jučer govorila ‘Jedva čekam kada ću napuniti 18!’.
Čovječe, pa ja već šest godina imam vozačku dozvolu, wow!
Do osamnaeste vrijeme prolazi tako sporo, a od osamnaeste prebrzo, barem ja imam takav osjećaj.

Molim vrijeme da uspori, može?
Ne stari mi se!

Samostalna sam, imam posao i osigurana sam – to za početak zvuči ok! Sretna sam, jesam! Zadovoljna sam, sve je ok, nemam nikakvih problema, ali nešto me kopka, nešto mi ne da mira!
Uzmem kemijsku olovku i list papira, i zapitam sebe što ja želim promijeniti, i što želim postići? – ne razmišljam mnogo, samo pišem i papir se brzo popuni.
Napravila sam malu, zapravo, malo veću ‘TO DO’ listu i postavila sebi ciljeve.
Ima tu malo većih želja, koje, sada kada gledam izgledaju malo prezahtijevno, ali ja ne sumnjam u sebe i znam da mogu i hoću!

to-do
Lijepo je postaviti sebi ciljeve i odrediti sebi put kojim želiš kročiti, baš lijepo.
Ima nešto čime se baš, baš ponosim!
Dok si mlađi ti baš i nemaš neke ciljeve, ako i imaš ne shvaćaš ih ozbiljno. Bilo je tu srljanja, glupiranja, nezrelosti, ali uvijek sam se trudila da nikoga ne povrijedim, ako bih i povrijedila, brzo sam se ispričavala…
Eto, ja sam PONOSNA na to kakva sam osoba postala s godinama, koliko sam se kao osoba izgradila i po prvi put mogu da kažem da sam zadovoljna s onim što jesam, jer, to je najbitnije, #biti_čovjek.
– ‘Bravo Daše, svaka ti čast!’, znam da zvučim umišljeno, ali često si ponovim to, jer nekako treba čovjek sebe izgraditi da bi bilo šta postigao u životu. Sada kada imam sebe i svoje Ja, ja znam da mogu sve i da mi je samo nebo granica!
Lijep pozdrav svima koliko vas ima,
Voli vas vaša Daša!

Danijela Luburić

Komentari

Neki baner