Život

Nenošena vjenčanica…

Noć, soba, krevet, tuga i ja. Welcome back!

Kada me uhvati ova faza, ne želim da mi išta narušava razmišljanja, samo tišina je dozvoljena uz pokoju suzu, naravno! Opet sam loše, već danima se pokušavam oraspoložiti i samu sebe nasmijavam, ali uzalud. Teško je, staviti točku na ‘i’ preko poruka ili poziva, ali nismo imali drugog izbora. Teško je, jer znam da ne bi nikada završili da smo se gledali u oči.

Riječ ‘GOTOVO JE!’, ne bismo ni spomenuli, jer kada smo zajedno mi smo sretni – pardon, bili sretni! Kilometri, granice, dani, mjeseci, proklete daljine, sve otežavaju, a evo u našem slučaju i uništavaju… Mislila sam da sam jaka, ali nisam, svako malo pokleknem! Vraćam se opet onim starim mislim i suze mi kreću niz lice… On je jedini muškarac s kojim sam zamišljala toplinu doma, ma jedini s kojim sam mogla zamisliti obitelj.

wedding-1183294_640

Često sam u tišini svoje sobe uz one naše pjesme sanjala kako se ujutro budim uz njega i kako se lupamo jastucima da bi se razbudili, uz onaj gromoglasni smjeh iza kojeg slijedi brdo zagrljaja. Ulazimo u kupaonu zajedno. Prva se ja tuširam, dok on pere zube i brije se, pa se on tušira dok ja perem zube i pokušavam ukrotiti ovu svoju divlju kosu… Izlazimo iz kupaone, on sjeda na kauč i gleda TV-u dok ja pripremam doručak. Napravila sam nam kave s mlijekom, u njegovu obavezno stavljam šlag, jer uvijek pije takvu kavu. Na balkonu doručkujemo dok me on zeza da mi je omlet neukusan i smije se.

Već je skoro 08:30 i on se sprema za posao.Odjeću sam mu pripremila i ispeglala navečer. Brzo se navukao, uzeo ključeve i poljubio me pitavši: “Šta će bit’ za ručak?”, rekla sam mu da ću ga iznenaditi, jer zapravo nikada ne znam sta ću kuhati…

Kako boli ovo prisjećanje. Boli najviše to što sam bila uvjerena da smo mi oni pravi i da ću kad tad postati njegova žena.  Bila sam uvjerena da će on biti onaj kojemu ću izgovoriti: – ” Ja, uzimam tebe za svoga supruga i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga…”.

Već sam bila isplanirala u glavi svaki mogući detalj. Bijela, čipkana, uska vjenčanica, sa blagim srcolikim dekolteom, koja prati moju figuru, blago se šireći od koljena prema dolje. Zamišljala sam dugi veo koji koji bi stavila pred ulazak u crkvu i kojega bi drzale dvije ‘male mlade’… Raspustila bih ovu dugu crnu kosu i blago je pri vrhovima uvila. Šminka? – istakla bi oči, a ruž bi mi bio u nekoj nježnijoj boji…

bride-301814_640

Ne volim ove faze! Ne volim kada mi se u misli vraćamo oni sretni mi. Obećala sam samoj sebi da nikada više neću sanjati i unaprijed planirati. Obećala sam samoj sebi da se nikada više neću dovesti do ovoga gdje sam sada – na dnu!

Treba ovo sve nekako ‘prožvakati’, iako mi se nekada čini da nikada neću moći krenuti dalje. Prokleta sjećanja, ubit će me! Nikako se ne mogu pomiriti s činjenicom da ja i on više ne postojimo i da je stvarno gotovo – a gotovo je…

Ne podnosim kada me mama nazove i kaže ‘Ja ne mogu da vjerujem da ste vi završili, jednostavno ne mogu! Pa ni razgovarali niste, ne možete tako!’ – i šta da joj ja kažem? Šta da joj slažem?

Mama ga je baš voljela, a i tata… Valjda su primjetili da sam uz njega nekako odrasla i da dobro utječe na mene, ne znam! Jedino što mogu reći mami, a i sebi je: ‘Tako je očito moralo biti…’.

Znam samo jedno, ako ga ikada sretnem, i sve da bude u prisustvu ‘nove’ cure, zaletit ću mu se u zagrljaj pa neka sve ide do đavola – to mi je dužan ostao!

Divlji Anđeo

[email protected]

Komentari

Neki baner