Život

Žena je ženi vučica…

Žene bi trebale vladati svijetom. Jer  sve mi imamo  vladara u sebi koji čuči i čeka prvu priliku da skoči i pokaže se. A nije  da nismo sposobne za to, jer ako možemo same upravljati domaćinstvom i od ničeg stvoriti nešto, roditi djecu, pa od njih napraviti ljude, ni upravljati svijetom ne može biti puno teže. Tu bar imaš hrpu pomoćnika koji i misle i rade za tebe. Tvoje je da kažeš konačnu odluku, potpišeš neke papire, slikaš se za novine, TV, smiješiš se poput Mona Lize, rukuješ s drugim državnicima i to je to. Ne bi trebalo biti teško.

Ali zašto žene ne vladaju? Zašto smo, koliko god  se trudile da bude drugačije, ipak negdje u sjeni i nikad dovoljno cijenjene, ni poštovane. Nikad na mjestu koje zaslužujemo. Pa zato što smo jedna drugoj vučice koje čekaju samo da ona druga napravi iskorak, bude drugačija, uspješnija, bolja, pa da skupimo čitav čopor i da je rastrgamo prije nego što se usudi da  napravi još jedan korak. Da joj postavimo nogu da tako tresne o zemlju, da prebroji sve zvijezde i da joj nikad više ne padne na pamet da bude bolja. To ženska sujeta ne može podnijeti. Zar da druga žena bude bolja od tebe ili mene? Ne i ne! Jer šta će ona, šta se pravi pametna, šta glumi? Znam je još iz srednje, štreber bila, sve napamet učila, i sad ko ona pametna. Mogla sam i ja tako. I pametnija sam od nje. Ona  faca i ona  u politici i ona bi da donosi odluke i da za nju glasam. Ne pada mi na pamet. Glasat ću za onog smotanog, znam i njega iz srednje, trojkama prolazio, i to ga otac progurao i sad ga gura, ali nema veze samo neka ona ne pobjedi. E neće! Nikad se nije znala obući a sad mi ko neka ličnost, ko ona nešto. A i ona što se dobro udala. Čime li ga samo uhvatila? On je sto puta bolji od nje, kako ju je htio? Da nije išla kakvoj babi pa ga začarala? Ma sigurno jeste,  jer što bi onakav frajer nju onakvu oženio? Nisu tu čista posla. A vidi one, završila fakultet i odmah se zaposlila. Otac joj našao štelu. Nema ona pojma. A i nije joj neki posao, ne bih ja ustajala svaki dan ranom zorom za njenu platu. A vidi one kako dobro izgleda. U kasnim je četrdesetim, troje djece je  rodila, a na figuri joj zavide dvadesetogodišnjakinje. Vježba, zdravo se hrani. Samo neke salate jede i svježe voće. Ma šta će, ništa drugo ni ne radi,  sav joj je  posao u tome da dobro izgleda. Muž joj dobro zarađuje, a ona sve potroši na sebe. Mogla bih i ja tako. Ih, da joj je moje brige i obaveze, vidjela bih onda kako bi izgledala i da li bi imala vremena vježbati i ganjati zdravu ishranu. Ma bolje izgledam od nje. Još kad bih se oblačila onako i utezala. Gledam je danas, svi se oni momci okreću za njom, a može im mama biti. Ma nije njeno da se onako uteže, pa ona starija kćerka joj je trudna. Za koji mjesec će baka postati, a ona izgleda k’o kakva djevojka. Ma i to je previše. Ne ide uz njene godine…

ilda

I tako, uvijek nađemo razlog da iskritikujemo onu drugu, da joj nađemo manu. Onoj koja je drugačija, koja zna šta hoće i ima hrabrosti da korača ka tome. Ženska sujeta ne može podnijeti da je druga žena uspješnija i ljepša. I umjesto da je poguramo, budemo vjetar u leđa, pružimo ruku podrške, mi se pretvaramo u krvoločne vučice koje se hrane njenim mesom. Ne boli nas naš neuspjeh koliko njen uspjeh. Ne vrijeđaju nas ružne riječi o nama koliko lijepe o njoj.To je ono što ne možemo podnijeti i što nipošto nećemo dopustiti. To je ono od šta se spotičemo i što nas usporava. Sujeta. Glupa ženska sujeta.  I onda  su nam muškarci krivi za sve. Krivi su nam za našu poziciju u društvu. Za naš spor napredak, za to što se samo vrtimo u krug ili tapkamo u mjestu. Krivimo ih i što ne možemo napraviti iskorak, što se plašimo vlastitog potencijala i vlastitih ambicija pa i jedno i drugo ostane negdje čučeći u mraku. Nikad ne ispliva iz nas, nikad ne pokažemo najbolje.  E pa nisu nam muškarci krivi. Krive smo mi jedna drugoj. Krive smo što nam nedostaje ženske solidarnosti. Nedostaje nam suosjećanja i razumijevanja. I dok je tako, dok je žena ženi vučica, a ne majka, sestra, prijateljica nikad nećemo vladati, nikad biti na mjestu koje nam pripada.

Ilda Dedić

[email protected]

 

Komentari

Neki baner