Život

Nepodobni…

Sjećam se… kao klinka slijepo sam vjerovala u ljude. Zašto bi netko lagao, zašto bi me netko iznevjerio? To nema smisla. Pa ovaj svijet je prekrasno mjesto… na njemu ima dovoljno mjesta za sve nas i svi imamo iste mogućnosti. Zašto ne bi imali? Pogledajte koliko svega ovdje ima…

A onda su me doveli u školu… ta velika zgrada puna dječje graje, naučila me da nismo svi isti i da su odrasli ljudi iskvarena bića, koja istim otrovom hrane svoju djecu. Bogatiji su bolji, jer su bogatiji. Peticu će dobiti ona klinka čija mama će na informacije donijeti više kave i veću bombonijeru. A ja ću dobiti kolac iz prirode i društva, jer mi je istrunuo grah. Nije važno što sam posadila novu teglicu i donijela u školu. Nije važno što imam sve petice i znam cijeli udžbenik na pamet. Nije važno što sam svoj grah za razliku od drugih sadila sama…

backpack-1149461_960_720

Andrea će imati peticu iz prirode, jer je njena mama donijela najveću bombonijeru. Nije važno što je iz zadnja dva kontrolna izvukla dvojke… Andreina mama ima para i Andrea ima peticu, a ja imam zaključenu 4 – ku. Jedinu 4 – ku u imeniku. Iz svih ostalih predmeta imam 5.

Zašto da učim? Ocjene se ionako dobivaju po podobnosti. A tako se stječu i prijatelji. Tako nas gleda i rodbina. Mi nismo dovoljno dobri, jer moji roditelji rade obične poslove… i ne mogu potkupljivati bombonijerama. Pratite me?

Odrastam. Ljudi više nisu divni. Svijet je čudno mjesto, a ja sam tu zalutala… volim pisati. Jako sam talentirana. Zašto bi me itko podržao? Talentiranu djecu iz srednje klase treba zgurati u ćošak, jer uspjeh je za bogate i privilegirane, razmažene klince koji se deru na tebe i lupe te laktom u rebra ako im ne daš da prepišu tvoju zadaću. Okreneš se, već si u srednjoj školi. Teenageri iz bogataških obitelji još su gori. Želiš samo odvrtjeti ove 4 godine i naći se s diplomom u ruci. Maturirala s pet… i objesi diplomu o klin, sad kreni raditi što voliš. Znaj neće ti oprostiti. Meni nikada nisu.

Sad imam 31 godinu, svijet je i dalje čudan a ljudi su svakakvi. I dalje potkupljuju ali umjesto bombonijera rade to svežnjevima novčanica. I misle da je to u redu. Kupuju se radna mjesta, diplome, titule i mogućnosti. Kupuju se kao da je sniženje u trgovačkom centru na odjelu majci s kratkim rukavima.

I dijele se i dalje, na podobne i nepodobne. I osuđuju se oni koji pokušavaju sami, bez love, veza i bombonijera. Bez visoko podignutog nosa i pedigrea. I uspijevaju… i to boli, one privilegirane. One koji ne razumiju da ne postoji ništa jače na svijetu od strasti za onim što voliš. Mrze pomisao da je netko nepodoban uspio biti dovoljno glasan. A mislili su da su ga posjekli kao korov još u osnovnoj školi, kad su mu podvalili niže ocjene i tapšali ga po glavi s rečenicom – za tebe bolje i nije, znaš, to je za drugu djecu.

I boje se, jer nepodobni s margine društva imaju petlju, snove, želju, strast a nemaju putra na glavi. Nisu se prodali nijednoj stranci, nitko ih ne drži u šaci jer nikome nisu dužni usluge. Ne ovise o mami i tati, jer su davno naučili da je bolje raditi glupi posao i imati 20 kn u novčaniku nego biti 2000kn u minusu i nositi brandirane cipele kupljene na 600 rata, samo da bi ostatku podobnih pokazali da su u trendu.

Nije im teško odvesti nekoga na drugi kraj grada, ne broje svaku lipu… svugdje su dobrodošli i puno, puno se smiju. A noću mirno spavaju… Možda nemaju pedigre i nisu studirali na privatnom fakultetu koji im je, kao i sve ostalo u životu, financirao deda, ali znaju se brinuti sami za sebe.

Pišu, glume, rade, stvaraju, druže se s normalnim ljudima… putuju… voljeni su iako su totalno demode. Šetaju se cestom u trenirci i mašu veselo susjedima. Ne bave se tračevima i ne trača ih nitko, osim onih koji im nikada nisu prožvakali jedinstvenost, upornost i ljudskost. A kako bi i mogli, kad to nikada nisu isprobali sami. 😉

Svaka sličnost s ljudima koje znam i koji me znaju, je namjerna.

Marija Klasiček

[email protected]

Komentari

Neki baner