Život

San…

Mjesecima je nisam vidio. Poljubio. Dodirnuo. Čuo poznati glas. Tek ponešto sam čuo. Nedovoljno. Sanjao sam je dva puta. Bolje da nisam. Nisam sebi dopuštao da mislim o njoj. Ni boli li je, ni mijenja li se. Ni predaje li se nekom, ne daj Bože, drugom. Vjerovao sam da će mi biti lakše vremenom. Iskusni su mi rekli da vrijeme liječi. Prešutjeli su da to ne važi kad si kriv. Da savjest svoje naplaćuje.

Sve češće sam mislio o nama i našem gradu. Nije tamo bilo mjesta gdje nisam imao uspomenu s njom. Ljudi su pitali gdje je. S razlogom. Bila je moj par. Od prvog našeg trenutka. Al’ gore su bile tišine. One kad u sebi vrištiš.
I slike uplakanog lica. Teret mojih neispunjenih obećanja.

couple-564232_960_720Skupilo se tuge za koju nisam ni znao. Za sve naše dane i noći. I odjednom sam je morao vidjeti. Rizikovat da će biti preteško za oboje, ali imao sam sebičnu potrebu pričati joj o svemu što je propustila, dodirnuti je i čvrsto privući sebi k’o da je nikad i nisam pustio.

Jedino što sam znao je da sam je ostavio povrijeđenu i da se sigurno previše toga u njenom životu promijenilo. Kad jednom izdaš ženu, ona više ne bude ista. Nije ni morala biti ista. Samo još uvijek moja. I krenuo sam dugim putem do njenog prozora. Kiša me pratila. O, kako je voljela tu kišu. Tu smo se razlikovali.

Razmišljao sam hoće li se javiti na poziv s mog broja. Mrzi li me više nego ja sebe. Strah i neizvjesnost vozili su se sa mnom. Javila se. Nesigurnim glasom sam rekao da sam blizu i da bi se trebali naći. Da ću čekati nedaleko od njene ulice u koju nisam smio. Zvučala je kao i prije, kad bi se na moj broj radosno javljala. Ali bila je kratka, tek toliko da sam znao da će do devet doći.

Ja sam stigao prije, trepereći kao da ću je prvi puta vidjeti. Kao da je nikada sasvim golu nisam ljubio satima. Razmišljao sam o svom snu, u kojemu je držala našeg sina pored obiteljskog kamina, pokazujući mi kako je lijep kad spava na njenim rukama. I o ovom vremenu što nas je dijelilo. O danu kad sam je napustio.

Dolazila je. Žureći da je nitko ne vidi ili da mene što prije vidi. Nisam znao. I ušla je u dobro poznat auto. Nikada je nisam vidio tako slobodnu, lijepu i svoju. Uplašilo me to. Tepajući joj ime uspio sam samo reći da sam je morao vidjeti i onda zašutio. Bogom se kunem da se naglas čulo srce kako udara. Naslonila je glavu i ona mene gledala. U očima se skupila rijeka. Suzdržavala se da trepne. I ja da progovorim i da me glas izda.

Zato je progovorila ona:

“Ne drhti, budalo, rekla sam da ću te čekati. Ja svoja obećanja, za razliku od tebe, držim. Ne znam kako ćemo sve ponovo, ne znam kako drugima objasniti, al’ sad me ljubi. Sutra ćemo o tome misliti. “

To je moja ludica.
To je žena koja će ispuniti onaj san.

Ivana Cvjetković

[email protected]

Komentari

Neki baner