Život

Jež i kruška (II)…

  1. KAKO JE RADOZNALOST DOVELA U OPASNOST

Ulazeći sve dublje i dublje u šumu, prizori kojima se jež čudio postajali su još čudnovatiji. Činilo se kao da šuma mami tog neiskusnog, bezimenog mališana pokazujući mu svu svoju raskoš: mnoštvo tek izniklih gljiva, par šarenih leptira u bezbrižnoj igri iznad grma kupina, mišicu i vjevericu kako napeto prepričavaju najnovije zgode, cvrkutavi pjev ptica, te jednu pčelu rasplesanu oko rascvalog cvijeća.

I baš kad je ježić s nestrpljenjem očekivao iduće iznenađenje što ga je šuma spremala, naglo propadne u široku udubinu na tlu! Pokuša se izvući iz nje, ali ne uspije. Udubljenje u kojemu se jež zaglavio i nije bilo tako duboko, no za njegove male nožice predstavljalo je pravu jamu. I ostane bespomoćno čučati u njoj, kad glasno odjekne strahovit tresak! Istog trena sva šuma naglo utihne napeto osluškujući u smjeru nepoznatog zvuka.

Prošlo je neko vrijeme dok ježić nije osjetio težak teret na svojim leđima. Pokuša mrdnuti u jednu, pa u drugu stranu, no teret ga je i dalje pritiskao. Potom se sjeti očevog savjeta iz priče o iznenadnim opasnostima koje mogu snaći ježa, pa se vješto smota u klupko. Ali ni to ne pomogne. Ježić odjednom postane svjestan nevolje u kojoj se nalazio i zažali zbog nepromišljenog napuštanja svog toplog doma. Toliko je krivudao šumskim puteljcima da više nije mogao znati gdje se nalazi njegov brlog – bio je izgubljen usred ogromne, nepoznate šume.

Uz dosta napora ipak nekako uspije izaći iz jame, okrene se i napravi samo nekoliko sitnih koraka pokušavajući se vratiti kući. Tad shvati da sa tim teretom kojeg nikako ne može vidjeti neće daleko stići. Bilo je pravo čudo što se uopće iskoprcao iz udubine u koju je upao. U toj bezizlaznoj situaciji očajni ježić se sjeti mame i tate koji su sigurno već izludjeli od brige za njim.

Tišinu koja je zavladala šumom prekine glasan plač malog, izgubljenog ježa sa nepoznatim teretom na bodljikavim leđima.

jez

  1. GLASAN I NEUTJEŠAN PLAČ

PREKINE NESUĐENI PJEVAČ

»Kruška ti je pala na leđa!«

Kreštavi glas koji je dopirao odozgo tako je iznenadio ježića da je odmah prestao plakati.

»Mooolim?« upita on zbunjeno.

»Kruška je sa drveta pala točno na tvoja leđa«, odgovori isti glas ali puno sporije i razgovjetnije, »i zabila ti se u oštre bodlje.«

»Tko to govori?«

»Ja. Djetlić. Sa stabla ravno iznad tebe.«

Ježić podigne glavu i ugleda smiješnu pticu bijelog perja sa uzdignutom i pažljivo namještenom crnom krijestom kako šiljastim kljunom pokušava probiti koru drveta.

»Što je kruška?«

Djetlić u čudu prestane kljucati o drvo, namjesti frizuru pandžama jedne noge koju je očito koristio kao češalj i odgovori:

»Pa ti si stvarno još jako malen. Kruška je fino, slatko voće koje raste na stablu poput ovog. Kako je tebi, mališanu, ime?«

»Jež!«

»Da si jež to sam i sâm shvatio. Pitam kako ti je ime jer se moraš po nečemu razlikovati od svih ostalih ježeva u šumi. Ma tko bi vas razaznao kad ste svi tako nalik jedan na drugoga!«

»Samo jež. Još čekam da mi mama i tata daju ime. A imaš li ti ime?«

»Ja sam Elvis!« ponosno odgovori djetlić i nastavi: »Pa gdje su ti roditelji?«

»Ne znam«, zajeca uplašeni jež i ponovno počne  lijevati suze.

»No, no, no ježiću. Nemoj plakati, već ćemo nešto smisliti. Znam! Otpjevat’ ću ti jednu pjesmu! Od mog pjevanja svi se osjećaju bolje!«

I Djetlić Elvis, nakon što je još jedanput popravio frizuru, počne pjevati. Ako se to njegovo kreštanje uopće i moglo nazvati pjevanjem. Djetlić se svojski trudio, to treba priznati, ali nikako nije uspijevao pogoditi ni jednu jedinu notu. Ježić se sjeti očevog savjeta i brzo se sklupča.

»Evo vidiš da ti je bolje«, zadovoljno usklikne Elvis.

»D-d-d-da«, promuca jež. »Hoćeš li sada prestati?«

»Hoću. Znam da ti moj zamaman pjev, koliko god uživao u njemu, ne može pomoći. A iskreno, neću ti biti od neke koristi ni u tvom problemu sa kruškom. Ja samo bušim rupe u drveću i pjesmom uveseljavam šumske stanovnike. Pa da! Sjetio sam se! Ja sam genijalac! Pozvat’ ću nekog od njih u pomoć jednom od svojih fantastičnih pjesama!«

I prije no što je Elvis ponovno “zapjevao”, ježić je već bio smotan u klupko.

  1. DJETLIĆEVOM DREKOM SVI POBJEGNU DALEKO

         OSTAO JE SAMO JEDAN BRBLJIV ZEKO

Ovaj put je djetlićeva dreka bila još nesnošljivija – kreštao je izuzetno glasno kako bi ga i najudaljenije životinje mogle čuti i dotrčati do njega. Ali učinak koji je dobronamjerni djetlić izazvao bio je potpuno suprotan, jer su svi počeli bježati od izvora nepodnošljive buke. Ptice su u panici mahale krilima pokušavajući se dignuti što više, krtice hitro zakopavale u zemlju, kornjače uvlačile pod oklope, a dabrovi šapama pokrivali uši i jurili prema rijeci.

»Preeestaaaniii!!!«

Elvis napokon ušuti i spuštajući pogled pobjedonosno izjavi:

»Znao sam da će netko doći.«

Ispod stabla kruške stajao je namrgođeni zec i ogromnim, zelenim očima prijeteći gledao djetlića na stablu.

»Elviseee!!! Koliko puta sam ti rekao da ne znaš pjevati! Ti nisi ptica pjevica! Cijela šuma divlja zbog tvog urlanja, životinje su se sudarale jedna s drugom bježeći od tebe, svi su poludjeli!«

»Ja da ne znam pjevati? Pa ja sam Djetlić Elvis! A to što ti ne cijeniš moj način izražavanja samo znači da uopće nemaš sluha.«

»Molim? Ja da nemam sluha? Slušaj me, promukla ptičurino, ja imam najbolji sluh u šumi! Pogledaj kolike su mi uši! Da nemam tako dobar sluh nestao bih zajedno sa svima ostalima! Ja da nemam sluha…«

»No ipak si došao.«

»Naravno da sam došao, netko te morao zaustaviti! Mogao sam zbrisati u Australiju i skakati s klokanima, no i tamo bih vjerojatno čuo tvoj urlik! Pa kad se već bijegom nisam mogao spasiti, za dobrobit svih u šumi morao sam te ušutkati.«

»Dobro, dobro«, nevoljko uzvrati Elvis popravljajući frizuru. »Rado bih te uvjerio u svoje glasovne mogućnosti, ali ne želim više gubiti vrijeme. Mališanu je potrebna pomoć.«

»Kakvom mališanu?«

»Mališanu s kruškom.«

Zeko pogleda oko sebe i spazi veliku, zrelu krušku koja je podrhtavala na sklupčanom ježu.

»Gle, gle, zanimljiva li prizora. Žuta kruška na oštroj, smeđoj kuglici. Izgleda da je mali bodljikavac odabrao preveliki zalogaj za zimnicu. Ispruži se ježiću, od Elvisa više ne prijeti opasnost.«

Mali jež se oprezno odmota i ispred sebe ugleda bijelog, zelenookog zeca sa ogromnim ušima, te uplašeno zajeca:

»Nemoj me pojesti.«

»Ma gdje ću te ja pojesti?! Jesam strašan, al’ toliko strašan baš i nisam. Osim toga ježevi mi teško sjedaju na želudac, pa radije klopam mrkvu, salatu, kupus i kelj. Ne brini se, neću te pojesti.«

Jasno je da zečevi ne jedu ježeve niti ijedno drugo šumsko biće. Ali baš ovaj zec je nastojao stvoriti sliku o sebi kao, suprotno svim očekivanjima, neustrašivom stvoru koji ne bježi od opasnosti i ne preza ni pred čim. Zato je bio brza jezika i jak na riječima.

»Ha! Zec da te pojede? Pa on ne može pojesti ni krušku zaglavljenu na tvojim leđima!« javi se Elvis sa stabla spuštajući nogu nakon još jednog nepotrebnog namještanja krijeste. Nikako nije želio ostati dužan zecu nakon brojnih uvreda koje mu je ovaj izgovorio.

»Ti, samozvani pjevaču, šuti i kljucaj to drvo!« odbrusi mu zec pa se opet okrene ježiću:

»Doista, pikavče, malo si se precijenio. Shvaćam da dolazi zima i  da si samo htio pomoći. Dobro je da nisi pokušao nositi lubenicu! Al’ naći ćemo mi neko rješenje. Ja sam Zeko Zelenko. Kužiš? Zbog zelenih očiju. Kako se ti zoveš?«

»Još se ne zovem. I nisam htio završiti s kruškom na leđima! Zaglavio sam se u nekoj rupi, a kruška je slučajno pala na mene!«

»Malo toga se u šumi slučajno događa. A što onda ti tražiš ovdje?«

»Uopće nisam mislio dolaziti u šumu, ali me namamila životinja poput tebe kada je protrčala ispred moje kuće. Morao sam poći za njom.«

»Da, da, mi zečevi djelujemo tako na ostala bića.«

Djetlić Elvis samo je čekao takvu prigodu:

»Vi zečevi ste uzrok svih nezgoda u šumi!«

»Prestanite se svađati!« kaže jež. »Ja se sada ne mogu normalno kretati. Imam krušku na leđima! Što će biti sa mnom ako je netko ne makne?«

I taman se spremao zaplakati kad ga prekine Zelenko:

»Čekaj, čekaj, čekaj… Teško mi je priznati, ali Elvis je bio u pravu.«

Djetlić izvuče kljun iz debla i zbunjeno pogleda zeca, pa ježa, pa opet zeca, pokušavajući shvatiti u čemu je on to bio u pravu.

»Krušku treba pojesti!« pametno izjavi Zeko Zelenko.

»Tako je!« klikne Elvis. »Bio sam u pravu! Ja sam genijalac! Predlažem da taj moj sjajan trenutak nadahnuća proslavimo jednom veselom pjesmom koja ide nekako ovako…«

»Ne! Ti si svoje otpjevao«, prekine ga Zelenko. »Vratimo se našem malom prijatelju u nevolji. Dakle, da ti je na leđa pala glavica kupusa ili kelja, ja bih vrlo rado pomogao. No to i nije moguće jer one ne rastu na drveću. Nema nam druge nego pozvati nekog. Samo što ću ovaj puta ja tražiti pomoć, jer Elvisove metode se nisu pokazale baš učinkovitima.«

I Zeko Zelenko počne snažno lupati svojim dugačkim, stražnjim šapama o tlo. Čak je pravio i kratke stanke misleći da će na taj način netko jasnije razumjeti njegovu poruku.

Nastavit će se…

Sven Hrastnik

[email protected]

Komentari

Neki baner