Život

Hvala na lekciji…

O njoj ništa nisam čula godinama. A bila mi je nekad cijeli moj svijet. Uzor. Heroj. Primjer. Savjetnik. Idol. Najbolji prijatelj.

Godinama nisam izgovorila riječ ‘mama’. Zahvalna sam joj ipak za jednu stvar, koju je napravila svojim odsustvom… Naučila sam isključiti osjećaje, kao svjetlo na prekidaču.
Nekad poželim da je vidim, samo da joj na tome zahvalim.

“Moram nešto da ti kažem…nije lako..ali….tata i ja, znaš, razvodimo se.”, izgovorila je u pauzama, pažljivo birajući riječi i u isto vrijeme, proučavajući moju reakciju – koja je izostala.
“Dobro. Super.” -odgovorila sam, shvatajući u potpunosti šta mi govori, iako sam imala samo 9 godina. Prvo što mi je prošlo kroz glavu je ‘To! Nema vise svađa, plakanja, suza…’.

“Hoću da znaš da te tata i mama vole…”

mural-1331783_960_720

“Mama, znam. I ti i tata me volite i ovo nema nikakve veze sa mnom i sve razumijem. Stvarno, u redu je.”, nisam mogla podnijeti da slušam klasične, izlizane fraze iz filmova.
Da se ne lažemo, molila sam se Bogu ili da se razvedu ili da to sve nekako riješe. Nije bitno vise šta će biti od to dvoje, samo da svađe prestanu. Ljudi misle, 9 godina ima, ne razumije ništa, ali ako možete, sjetite se sebe sa 9 godina. Dijete od 9 godina u 21. vijeku sasvim dobro razumije mnogo stvari. I previše.

“Dobro, neću da te ometam. Uglavnom, sutra se rastajemo…ostalo ću ti objasniti usput. Ajde, na spavanje..da te ušuškam.”, nikad preosjećajna zena, koja objašnjava stvari u što manje riječi.
Legla sam u krevet, pustila da me poljubi za laku noć. Nisam mogla da spavam, u glavi mi se vrtjelo milion misli, milion pitanja…Gdje ćemo živjeti? Hoću li promijeniti školu? Hoću li nedostajati tati? Hoćemo li se preseliti bas daleko? Kako ćemo dalje same? Sve me zanimalo. Ali mama će znati. Snaći ćemo se. Ona uvijek nađe način.

Sjetila sam se da moram spakovati svoje školske knjige i ustala da nađem torbu. Nisam imala ni jednu osim školske i u nju sam stavila sve knjige, par majica i hlača.
‘Je l” mi treba još nešto? Otkud ja znam, nikad se nisam pakovala sama, mama će ujutru…’

Probudila me je tišina oko 7 sati. Inače, uz svađu bih mogla da spavam cijeli dan, toliko sam bila navikla, ali tišina….
Mama je sjedila i pila kafu, kada je došao tata i rekao da možemo krenuti. Unijeli su torbe u auto, a ja sam pokupila svoju i sjela na zadnje sjedište. U tišini smo se vozili do željeznice stanice. Ta tišina je toliko bila čudna, da sad kad razmišljam o tome, mogu da vidim da je naslućivala nešto loše. To tad nisam vidjela, samo je bilo jako čudno. Novo.

Stigli smo, i izašli iz auta, a ja sam ponijela svoju torbu sa knjigama. Niko od njih dvoje nije primjećivao da je nosim.
I dalje nisam znala gdje idemo. Došli smo pred voz, mama i tata su se odmakli malo od mene i pričali nešto. Nisam čula razgovor osim njene rečenice “…čuvaj je i pazi šta radiš.”.
Voz je zatrubio i mama mi je prišla.
Sagnula se, poljubila me u čelo, i rekla: “Slušaj me: čuvaj se i slušaj tatu. Uči, budi dobra u školi i idi redovno na spavanje, jesi me čula? Nedostajat ćeš mi..ljubim te još jednom. Ćao!”, okrenula se na peti i ušla u voz.

Ostala sam zaleđena. U šoku! Nisam se mogla pomjeriti. Torba mi je odavno postala teška. ‘Je li to ona upravo otišla? Sama? Je li ona mene upravo ostavila? Ne razumijem… Trebala sam da idem sa njom. Rekla je… Sinoć mi je rekla…’

I onda sam shvatila. Nije mi rekla. Ni jednom nije rekla da me vodi sa sobom. Rekla je da će se razvesti. Rekla je da će se sutra rastati. I evo, rastali su se. Otišla je. Ali ni jednom mi nije rekla da će me povesti sa sobom. Odakle meni to? Ni danas ne znam. Valjda je curici od 9 godina, bilo logično da će je majka povesti sa sobom.

Ne znam koliko sam stajala tako. Voz je već odavno bio otišao. Na stanici je bilo samo par konduktera. Osjetila sam da mi je lice mokro i shvatila da plačem. Leđa su me užasno boljela od torbe.
Izdala me je.
Ostavila me je.
Tada sam je zadnji put vidjela.

Obrisala sam suze i okrenula se prema tati. Stajao je par metara iza mene i plakao.
Prišla sam mu, uzela ga za ruku i rekla: “Idemo kući, tata.”
Ćutke je posao za mnom.

Torbu nisam htjela da skinem dok nismo došli kući. Nekako sam se osjetila dužnom da tu težinu, koju sam ponijela sama, isto tako vratim kući na svojim leđima.

Nevena

[email protected]

Komentari

Neki baner