Život

Mala velika djeca…

Najava na netu za članak, s naslovom: “Stavila je ljepilo na nos, a rezultat je oduševio mnoge žene “. Nisam čitala tekst jer moja znatiželja ipak ima granice. Dolazim iz vremena kad su mentalno bolesni ljudi bili pod nadzorom liječnika, kad smo pazili na svoje ponašanje, kad smo bili odgojeni da intimu čuvamo u svoja 4 zida, kad smo pazili što pričamo pred djecom i kako se ponašamo prema njima.

Bilo je jasno što je u kojoj prilici prihvatljivo, a što nije. Možda pretjerujem ako kažem da uskoro očekujem tekst s naslovom “Pojela je kutiju paste za cipele, a rezultat je oduševio mnoge žene”?

ignorance

Pitam se, hoće li nekoj djevojčici kojoj je takav tekst pred nosom, pasti na pamet da stavi ljepilo na nos i završi na hitnoj i hoće li njene prijateljice smatrati da je silno cool zbog toga?! A hoće, znamo da hoće . Na djecu je najlakše djelovati, s njima manipulirati i koristiti njihovu naivnost i nezrelost. Tinejdžeri na stvari drugačije gledaju nego mi odrasli. Oni su veliki/mali ljudi. Dovoljno blesavi da sve učine da se uklope i dovoljno pametni da to “sve” nađu. Mi veliki/veliki ljudi, pravimo se da su mala djeca velika prije nego porastu. Tako je lakše. Uzima nas trka za novcem, loš brak, nesređeni odnosi u obitelji – bavimo se sobom jer smo si važni. Nakon svega što nas zaokuplja, za njih nemamo vremena. Kad nam oni dođu na red, dan završi i legnemo spavati. Umorni, ispijeni, iznervirani ili napiti, nadruženi i uljepšani .

Pa jbga! Svakako stvorimo bliskost s prijateljima, nađemo vremena za nogomet i frizera, ali nemamo vremena za djecu. Dočekali smo da malo porastu i pravimo se da je naš posao gotov. Klinci su nam porasli i postali komplicirani, tvrdoglavi, svadljivi. Ne slušaju i ne razumiju, naporno je s njima voditi debate i zamorno se vječito prepirati.

Lakše nam je gurnuti glavu u pijesak i praviti se da su odrasli. A nisu, jbmu !

Tek otkrivaju svu ljepotu i svu prljavštinu svijeta. Istražuju svoje tijelo, isprobavaju emocije, uče o međuljudskim odnosima i upoznaju se s prvim životnim nepravdama. Sve to su trenutci kad mama i tata moraju biti u blizini. Nenametljivo paziti i čuvati , neizravno stražariti i mudro nabacivati teme oko kojih uče debatirati i stvarati svoje mišljenje. Tinejdžerska dob nikako nije dobro vrijeme da se odmaknete od njih i nikako nije dio života u kojem se smijete opustiti kao roditelji, a još manje smijemo biti opušteni kao društvo. Međutim, prema svemu sudeći opustili smo se svi. Crta gdje se razdvaja pristojno i nepristojno, polako se gubi. Crta na kojoj prestaje prihvatljivo i počinje neprihvatljivo, isto se skoro više ne vidi. Kako mislite da ćemo dalje, ako nemamo nigdje niti jednu crtu?

Viktorija Herak

[email protected]

Komentari

Neki baner