Život

Pitanja bez odgovora…

Ponekad imam pregršt riječi koje ne mogu ni da zaustavim kad krenu, misli koje ne stignem zapisati, rečenica koje ne stignem ni izgovoriti. A ponekad, usne ostaju nijeme, nema niti jedne jedine riječi koja bi izašla na svjetlo dana. Valjda je do vremena, nisam ni sama sigurna. No, valjda smo samo mi žene takve. Komplikovane I same sebi. Problematične I na teretu sopstvenim leđima.

Pitam se kako se vi snalazite sa zavezanim rukama. Ne mislim bukvalno da vam neko veže ruke i da ne možete da se mrdnete već ovako figurativno. Kada ste nemoćne nešto da uradite. Kada biste nešto rado željele a ne možete to da priuštite sebi, ne možete da pronađete rješenje da odriješite zamrzlamu koja se stvorila. Uvijek je neko treći ili nešto treće to od čega zavisite. Stvarno me zanima. Mada, nešto kontam da mi nećete znati reći, jer kad i sama sebi postavim isto pitanje, ostanem bez odgovora koji bih mogla ponuditi nekome.

Teško je biti mlad. Ne mlad kao dijete, već ovako mlad,  u ovim godinama, a opet dovoljno star da život stavi teret na vaša leđa. Dovoljno star da dobiješ previše odgovornosti, dovoljno star da se toliko toga obruši na tebe poput  one situacije kad se jastreb u punom zamahu obruši na svoj nemoćan plijen. Eto, tako mlad. Nezreo, nemoćan pred težinom koju život nosi, bez iskustva, bez upustva koje bi ti naložilo kako treba da se ponašaš, kako da se nosiš sa svim tim što  nadolazi, I kako da u tom svom haosu koji te je zapao ostaneš normalan. E to me najviše zanima! Kako ostati normalan u ovom svijetu, u ovoj sredini, među ovim ljudima?

zabrinuta-tuzna-razmisljanje-1425997819-55524

Ne znam ni što sam toliko ogorčena na te ljude. Nemaju ni oni izbora baš kakvi će biti. Ova sredina im nije pružila baš puno izbora da se izgrade na pravi  način, da uspiju pošteno igrajući. Umorilo ih je, naučilo da se do cilja stiže nebitno kojim putem, te tako usljed svega toga postali su to što jesu. To je jednom mladom čovjeku kojeg život još nije dovoljno izgazio grozno, čudno, on se ne snalazi, no ostane li tu gdje jeste, ubrzo će i sam postati takav. Ubrzo će postati samo jedna ogorčena marioneta više koja tumara ovim glupim ulicama tražeći žrtvu na koju bi se okomio kako bi umanjio svoj jad. Radite li I vi to? Da li tražite u drugima mane kako biste vlastite prekrili? Da li ste ljubomorni na one koju su uspjeli više od vas samih? Da li vam smeta što neko ima nešto što vi nemate? Zašto je to tako? Zašto tu enegriju ne usmjerite ka ostvarenju nekih bitnijih I viših ciljeva, zašto je trošite na to da nekome zagorčate dan, da nekome uništite život  I ono što je od njega napravio? Kako opstati, kako se boriti, kako biti nasmijan, kad je toliko “takvih” oko tebe, koji bi ostali bez korice hljeba rado, samo da naškode tebi? Mah, šta da pričam o “ljudima” kada I oni najbliži, a kad bolje razmislim najčešće su to oni, su ti koji se sabotiraju I unište.

Pitam se, zašto? Čemu to sve? Čemu da se nadam? Šta da planiram? Pitam se gdje ja to dovodim ovo svoje dijete, u kakvu to sredinu? Pitam se kako ću ga zaštiti od “prijatelja”? Ne tražim puno, ne želim mnogo. Samo priliku. Jednu jedinu priliku, da imam svoje mjesto na ovom svijetu, da imam svoj kutak mira gdje ću da  pokušam da izgradim dom. Tražim da ono što uradim da mi drugi ne unište, da me ne lome i da me puste na miru.  I pitam se, da li je to toliki zahtjev? Da li je to toliko teško? Zašto mi ne daju to oni koji bi trebali?

Ne znam ni sama odgovore, a glava mi je puna pitanja. Pitanja koji me razdiru,a sat mi otkucava, polako ali sigurno, do jednog novog života…

Aleksandra

[email protected]

Komentari

Neki baner