Život

Je l’ mi na čelu piše kojem se Bogu molim?

no-thanks

“…da, moja drugarica ih isto sluša.”

-“Ejss, pa ta je taman za mene. Kakva je?”

-“Ma cura je super. Iskreno, odavno bolju osobu nisam upoznala. Prepametna je, uvijek spremna pomoći. I lijepa je kao anđeo.”

-“Opaa, fino zvuči. Ajde dalje, odakle je, koliko godina? Ajdee, nemoj da te moram ispitivati, zvučim kao inspektor, znaš šta me zanima..”

-“Hahaha, pa tu je iz grada, 22 godine, sad razmišlja da upiše medicinu… Ajd, upoznaću te sa njom, uglavnom, extra je djevojka.”

-“Može, kako se zove?”

-“Irma”

-“MOLIM??! Muslimanka? Fuj, daj što se uopšte družiš sa njom, to treba istjerati odavde!!!”

Ovaj razgovor mi se desio prije jedno 5 godina. Znate šta je ironija tu?
Ja ni za tih 5 godina nisam upoznala dušom i srcem bolju djevojku od nje. A iskreno, težak sam sudija ženskom rodu. Jer i sama sam žensko i dobro znam na šta je žensko sposobno.
Ova djevojka je neko ko bi od svojih usta odvojio da te nahrani. I tebe Hrvata i tebe Srbina. Kad biste se našli u nevolji, ne bi vas pitala ‘Koja ste nacionalnost?’ prije nego što bi krenula da vam pomogne. Ovo je djevojka koju su cure tukle u srednjoj školi, jer se tako zove, a koja ih i dan danas pozdravi na ulici i nasmješi im se od srca, bez skrivenih namjera.
‘Nisu one krive, naučene su tako…’ – kaže.
I ona isto ima roditelje. Zašto nju njeni roditelji nisu naučili da mrzi mene?
Zašto moji mene nisu naučili da mrzim nju?
Moj je deda poginuo u tom ratu, vjerovatno je i njen neko poginuo, ali ona mi nije ubila nikog, a nisam ni ja njoj. To je sve što ja znam i što mi igra ulogu.

Nevena Varsaković

[email protected]

Komentari

Neki baner