Život

Opraštaš zbog sebe…

Moći oprostiti oduvijek je, barem po mom skromnom mišljenju bio i dar i kazna i umijeće i nešto s čime se rodiš i nešto što naučiš. Neke stvari ti se dese. Stvari koje nisu lijepe. I obilježe te. Obilježe tvoju obitelj i tvoje prijatelje. I nosiš u sebi bijes. Godinama.

On ponekad preraste u tugu, ponekad ga se samo potisne u neku ladicu da ne smeta. Ponekad ga se prihvati i djeluje u skladu s njim, a ponekad on sazre i čovjek shvati da nekome može oprostiti čak i najveće zlo. Ne radi tog drugog. Već radi sebe.

No oprostiti nije isto što i zaboraviti. Nitko ne zaboravlja.

U današnje vrijeme najteže je biti mudar i znati odrediti vrijeme kada nekome nešto reći, osobito dati savjet. Svi uvijek kažu da je mudar onaj čovjek koji zna odšutjeti nešto što ga žulja na jeziku. No mislim, da je najpametniji onaj koji jednostavno pogodi vrijeme za neke stvari. Ljudima danas fali takta. I koliko god nekome smetala moja iskrenost, to je jednostavno tako.

Ljudi su nekada reći ćete, bili konzervativniji. Nisu, bili su crveni ispod kože koliko i mi danas. Ali bili su kulturniji. Danas uz svo čudo tehnologije koje imamo, mi samo više pokazujemo zvijeri u sebi. I idemo u krajnosti.

I prije je postojala pornografija, ali nije bila dostupna baš na svakom ćošku. Danas bilo koje dijete može jednim klikom doći na bilo koji portal i nagledati se sisa i guzica. Nisu više potrebni porno sajtovi.

girl-1247588_960_720

Crtići su puni nasilja. Nitko više ne gleda štrumfove i pink pantera. Gledaju se neki tamo gormiti i neki zlikovci koji se samo međusobno bore, tuku, natječu. I što djeca uče? Što vide? Nasilje i rivalstvo. Sex. Sve ono što su nekada otkrivali dok su odrastali, sada im je servirano već od najranije dobi. I umjesto da se razvijamo kao vrsta, mi zaista nazadujemo. Gledam klince iz ulice. Nitko se tu ne druži kao što sam se ja družila s njihovim roditeljima. Nitko ne igra graničara niti preskače gumi-gumi. Najžalosnije je, što ni ne znaju kakve su to igre. Znaju samo što je na telki, koja je nova igrica za PlayStation izašla i tko je upravo objavio status na fejsu.

Društvo se potpuno iskvarilo.

I to je činjenica koju nitko ne može osporiti. I onda dođeš i napišeš tekst, na neku temu i ispadneš hvalisavac, zbog toga što želiš ljude potaknuti da se pokrenu i naprave nešto za nekog drugog, kako bi se na kraju osjećali bolje u svojoj koži. Ali…

Oni to ne vide!

Ne vide, jer je lakše nekog drugog kritizirati i optužiti za nešto, nego si priznati da je lijen i da je sebičan i da mu to točno tako odgovara.

I slažem se da su neke stvari neoprostive, da ima ljudi koji su svojim djelima zaslužili da im karma to sve lijepo vrati. Onako zapakira u osobnu nevolju kozmičkih razmjera i lijepo s mašnicom, servira pred vrata. Ali… tko smo mi da im sudimo za to? Tko smo mi da određujemo kakva će karma nekoga zadesiti? I dok se tako naslađujemo nečijoj nevolji postajemo ISTI KAO ONI. Možda i gori u namjeri da se osvetimo.

Vjerujte mi, pravda postoji. Iako se često čini da nikada ne dolazi, da su neki privilegirani, da za njih ne postoje pravila kao za nas male, obične smrtnike. Ona je tako nevjerojatno skrojena, toliko precizna, s toliko nevjerojatno dobro pogođenim tajmingom, da je to nama, ljudima jednostavno neshvatljivo. I nikog ona ne zaobilazi. Nikog.

I umjesto da provodimo živote “Čekajući da tamo nekog zadesi njegova pravda”, trebali bismo se posvetiti svojim životima, dati ono maksimalno da nama i našim najbližima bude dobro, ali ne nauštrb tuđe nesreće. Ne, preko tuđih leđa.

Ne gradeći tvrtke tako da se izrabljuju radnici. Ne vodeći države tako da se sustavno osiromašuju njeni građani i njeno gospodarstvo. Ne forsirajući stilove odijevanja, način razmišljanja, pa čak i vjere. I to iz razloga jer se to vraća. Uvijek se vraća.

Dat ću primjer, poduzetnice koju sam upoznala prije nekoliko godina. Bila je jako zainteresirana za ulaganje u jedan moj projekt, no srećom karma mi je bila naklonjena i ta je žena odustala.

Mora da sam luda zar ne? Investitorica je odustala od projekta i ja sam zbog toga zahvalna? Jesam, jer ona je jedna od onih poduzetnika koji su svoju lovu stekli prebrzo izrabljujući ljude. Kako sam mnogo čitala o njoj, jer je jako razvikana osoba iz javnog života, pronašla sam mnogo ljudi koje je unesrećila svojim poslovnim pothvatima. I zaista imam sreće što ne surađujem s njom, jer ne želim da me u poslu krasi takva etiketa.

I gdje je tu pravda?

Pravda ju je lupila po njenom osobnom životu. Tamo nema sreće. Neću ići u detalje, ali vjerujte mi, radije bih da mi sto tvrtki propadne nego da mi se raspadne obitelj i dom. Novac se uvijek može zaraditi, ali obitelj je ono najvrjednije što čovjek ima.

Nitko od nas ne može mijenjati čitav svijet, ali može početi davati više sebe za bolje stvari. I ako nekome nešto ne možemo oprostiti, ne moramo se uvijek vaditi gledajući baš na tog čovjeka, zbog toga što oko nas postoji mnogo onih koji nam ništa nisu skrivili, dapače možda su nam i dobro učinili, a sada im je nešto potrebno. I to nešto ne mora biti materijalno.

Ponekad nekome treba samo razgovor, a mi smo svi “previše zauzeti da bi se time zamarali”. Ali jesmo li zauzeti? Ili nam se samo ne da?

I dok živimo u uvjerenju da ćemo samo nešto izgubiti ako nekome nešto pružimo, oduzimamo sami sebi mogućnost da zapravo otkrijemo kako nas prava blaga i velika prijateljstva čekaju tamo iza ugla u sitnim gestama dobrote.

No na kraju priče, o svakom od nas ponaosob ovisi, kako će odlučiti živjeti i kako će percipirati svijet oko sebe. Samo u jedno svi možemo biti sigurni, hvala ne dolazi uvijek od onog kome smo učinili nešto dobro, ali dolazi uvijek iz onog smjera iz kog smo se tomu najmanje nadali.

p.s. nisam idealist i u mom životu postoje greške na kojima sam učila i ljudi kojima sam teško oprostila, ili još uvijek nisam, ali se njima ne bavim… za njih se uvijek pobrine netko ili nešto drugo, ali o tome ćemo nekom drugom prilikom 😉

Marija Klasiček

[email protected]

Komentari

Neki baner