Život

Pismo bratu…

Još jedan od onih dana kad na ekranu vidim poruku „Šta ima? Kako si? Kako tvoji?“ i opet se brzinom munje vratim u one dane koje smo provodili skupa. Brzinom one munje za koju su najbolje znao koliko sam je se samo bojala. Bježala bih pod stolicu, onako mala, da sam se mogla sklupčati i jedva bi se čulo da dišem. Izlazila bih kad prođe ili samo kad si ti tu, jer govorio si mi da ćeš uvijek biti tu da me braniš čak i od nje. Kako sam ti kao dijete prokleto vjerovala. Jer i ti si vjerovao.

Da, moj Veliki braco, tako sam te zvala, sjećam se da me niko nije smio mrko ni pogledati, a ja ovakva kakva jesam uvijek bih bila važna pred drugom djecom, jer sam znala da si tu. A sad, “ubijem” se nekada uz hercegovačku Blatinu, njen kiseo ukus je taman isti kao i moj osjećaj kad čitam tvoju poruku. Blatina i Pismo bratu. Oslikana svaka moja emocija. Kao da ste se urotili protiv mene, svo troje. Mi možda nismo igrali Robokopa, jer naša djetinjstvo je bilo drugačije. Nekako više dječije, je l’ da? Sjećaš se kako smo samo čekali mog brata da se vrati iz Splita i donese nam tu dugo obećavanu loptu? Dva dana prije samo smo tražili i pripremali teren gdje ćemo se igrati. I došao je napokon, s bijelom loptom i učinio nas najsretnijom djecom na svijetu, a da to nije ni slutio. Eh, imati tu loptu tik poslije bratoubilačkog rata bila je premija. A ja i ti smo je tako ljubomorno čuvali za nas. Moraš se sjećati! Mi možda nismo imali PS, ali smo znali da raskinemo koljena skačući po onom starom mlinu, koji nije bio u funkciji već godinama. Podigao bi me da dohvatim ključ ispod one ploče, pa bi polako ulazili unutra, jer smo znali da je kuća za zmije. A opasne su jako hercegovačke zmije, govorili bi nam i moji i tvoji roditelji. Pa bi u stilu Pink Pantera na prstima istraživali njegovu unutrašnjost, ali ipak se nismo dali uplašiti. A sad kad nam ne trebaju „lopovske“ i kad je ključ na istom mjestu nemamo ni želje da ga posjetimo. Možda se bojimo podsjetnika. A tako bih nekada voljela. Nasmijem se kako smo se čudili zašto mu je ključ tako veliki, a on tako mali, u poređenju s kućama u kojima smo živjeli, a one se zaključavaju oni malim. Nasmijem se i sad da ne bih zaplakala.

children-1426769_960_720

Znam, ne sviđa ti se ova Blatina, jer ti sad živiš neki drugi život, negdje tamo daleko, život koji nije moj, život pun vjere u Boga i ljude, a ja sam to davno izgubila.

A kako smo samo plakali kad su nam rekli da će nas razdvojiti. Ti si pobjegao od kuće vukući me za ruku, tražeći neki alat za kopanje. Prepala sam se ne znajući šta namjeravaš, a ti si mi rekao da je to za grobove, naše grobove, jer prije ćeš umrijeti nego nas razdvoje. Našli su nas tada i pored svega razdvojili. Mama često zna reći da nikada nije vidjela dvoje djece da se tako slažu, znaš!?

A znaš šta me uvijek rasplače? Kad si tek otišao, pa me nazvao rekavši da si našao odlično mjesto gdje ćemo igrati fudbal. Ja samo treba da dođem. I ja nisam došla, a ti si igrao fudbal s nekom drugom djecom. Ne više onako kao mi, već u klubu. A meni je srce bilo ogromno, jer vidjela sam novog, ovaj put svog Raula kako probija mrežu Crvenih Đavola, jer tako ih nismo voljeli od onog finala u Minhenu. Ali nisi istrajao, nema ni onoga, a ni mog Raula. Ima samo jedan nepoznati, odrastao dečko s kojim više ne znam ni šta pričati. Pitanja o zdravlju nas spašavaju. Kako se samo ljudi tako udalje? Ne mogu za to kriviti kilometre između nas, jer oni su samo kamen iskušenja.

Šta da ti kažem?! Ništa se mnogo nije promjenilo tu. Tražili smo promjene, dobili zamjene, kako reče pjesnik, sve isto. Isto i odlaze odavde. Sad neka druga djevojčica plače jer njen brat odlazi miljama daleko od nje, sad neka nova djeca ganjaju fudbal, ali samo ponekad. Ni lopta im nije onako mala kao što je bila naša. I neke zgrade su nam iste, još ruševine, iako od onog rata prođoše gotovo tri decenije. Možda sam se najviše promjenila ja.

Upisala fax, onaj s kojim se ti nikada ne bi složio. Uvijek su ti bile čudne te knjižice koje sam ja voljela da čitam, čak i mala. Govorio si da su dosadne i da napokon izađem vani. Čak i Patuljak iz zaboravljene zemlje, a ja bih tako plakala čitajući. Zeznula sam ga na kraju. Zeznula još neke bitne stvari, ali trudim se popraviti se. Fakat jesam. I bio je onaj jedan trenutak kad bih dala sve da sam te samo mogla zagrliti. Ali teško mi je o tome pričati. A sad i kad te vidim ne uradim to, a niti ti, a tačno je da nam to ne da ona neka bijeda u srcu. Nemam drugog objašnjenja.

Ja pišem pomalo, ovako kad me stegne u grlu, a tekstovi mi obično nisu ovakvi. Pitaju me ponekad zašto te teme, a teško je objasniti da se Don Kihot u meni bori da što manje djevojčica plače za bratom, što manje majki za sinom. I ti misliš da je uzalud, znam, ali i dalje nije bitno. Jer ubilo bi me saznanje da nisam pokušala. Ali i one vjetrenjače će vrijeme da sruši kao što je srušilo i nas.

Ostaj mi sretan, Braco, koji to ustvari nisi, tamo negdje daleko, iako nije tvoje nebo kako kažeš, ali je bar sunčano. Voli te Seka.

Ramiza Tibo

[email protected]

Komentari

Neki baner