Život

Budimo ljudi… pomoć za malu Luciju…

Prije 10-tak dana našu stvarnost je prodrmala malena Lucija. Djevojčica iz Trilja koja živi u staroj ruševnoj kući kakve viđamo samo na starim filmovima i ne možemo zamisliti ni da kročimo u takvo što. Reportažu o devetogodišnjoj djevojčici koja je ekipi Provjerenog rekla da bi htjela samo radni stol sam pogledala 2 puta i svaki put brisala suze. Nisam plakala… “revala” sam oba puta. Šugava realnost. Tako malena tako odrasla.

Ona ne sanjari roze jednoroge, barbike, tablete, mobitele i putovanja. Ona samo želi da ima kupaonicu, sobicu i radni stol. Je l’ možeš zamisliti? Srce mi se stezalo, nije ovo prvi put da plačem na slične reportaže. No prvi put nisam mogla zaspati. Mislima sam stalno bila tamo i donosila joj sve ono što djeca žele iako ta malena djevojčica najljepšeg osmijeha nije ni pomislila – Zašto je svijet tako okrutan i ne fer?

ecsimglucija_krstic2-131016-5010244933448963264

Zašto jedno ne dužno maleno biće živi u takvim ne uvjetima? Zašto to nitko prije nije vidio i zašto joj se djeca iz razreda smiju? Zašto neki zli ljudi traže 300 kn za prijevoz iako im je jebeno usput? Zašto smo postali takvi i zašto vidimo nešto tek, kada netko to prikaže četvrtkom uvečer na tv dok jedemo čips i pokušavamo ne zaspati?

Danas sam pročitala da će Lucija dobiti novi dom u kojem će imati svoju sobicu i radni stol. Imati će i wc u njemu i neće više morati grijati vodu i kupati se u istoj prostoriji. Sve to mi već od rođenja imamo i nismo ni mogli zamisliti da tamo neka djevojčica sanjari o nečem takvom normalnom zar ne?

Sve ono što mi smatramo pod normalnim uvjetima njoj je luksuz. Ona se smije ljepše od svih nas. Ona se raduje životu ljepše od svih nas. Ide u školu tj. pješači 5 kilometara svaki dan a opet je sretna. Od tako malene curice taj dan sam naučila po ‘ko zna koji put da osmijeh i sreća ne ovise o novcu..

Pitam se koliko malih Lucija ima oko nas i zašto ih uporno ne želimo primijetiti? Zašto reagiramo tek kada nam netko preko malih ekrana otvori oči? Zašto ne možemo prije Provjerenog primijetit da nešto nije ok i pokušati napraviti nešto sami prvi?

Neke priče nikada neće doći na male ekrane, je li to onda razlog da ignoriramo i hodamo zatvorenih očiju? Lucija je imala sreću… jedna teta nije zatvarala oči pred njom i primijetila je da curica nema čarape i da je odjeća stara. Napravila je sama prvi korak. Uskoro će Lucija imati život kakvog zaslužuje… jer kada hoćemo možemo biti ljudi.

lucija_krstic20-131016

Hajde otvorite oči, znam da možete. U čast Luciji i svoj djeci koja zaslužuju djetinjstvo.. Budimo ljudi svaki dan a ne po potrebi.
Ovo je račun Lucijine mame ako osjećate da možete nešto dati.

Marija Krstić
IBAN: HR0523900013208900625
Swift (za uplate iz inozemstva) HPBZHR2X

Otvorite oči i sutra kada se zaboravi Lucija…

Josipa Milas

[email protected]

Komentari

Neki baner