Život

Dječak i djevojčica…

Rekao si mi te večeri da promatram zvijezde. I ne bojim se željeti… puno toga. Nisi znao da sve je oblačno iznad mojih prozora i da se zvijezde te noći nisu ni mogle vidjeti… Možda mi je to samo netko gore, onako usput želio poručiti da je prošlo vrijeme maštanja…

Netko mi je drugi rekao da uza sebe trebam muškarca, koji će me voditi a ne dječaka. Taj drugi bio je dječak. Volio je darivati lijepe stvari ali se i durio poput dječaka. Nisam u njemu pronalazila ništa što bi se moglo održati. Jednog dana se rasplakao, povukao u svoj svijet, izgovorio ružne riječi i otišao…

Nije mu trebalo dugo da pokuša lijepim riječima ucifrati stvari… baš poput dječaka, ali je znao da su sve riječi suvišne. Pitam se, je li možda počeo odrastati?

I onda si opet došao ti… uvijek tako ozbiljan, nepredvidiv i dalek… i rekao si mi da pogledam zvijezde. Dio se mene uplašio, jer i ti u sebi čuvaš dječaka… ali sad sam sigurna, jer dječak u tebi samo ponekad pokaže da je još tu i da je spreman maštati, voljeti romantiku i biti moj. Sve ostalo vrijeme samo si čovjek koji me vodi, koji čeka mene, ma koliko mi se ponekad činilo da sam sve ovo vrijeme ja bila ta, koja je čekala…children-1731738_960_720

Prvi put otvaram oči, znam što si mi rekao one večeri. Znao si da je oblačno, ali si isto tako znao da se iza oblaka ipak nalaze zvijezde… Samo sam ja to zaboravila. U svom košmaru, što ga stvara život, napokon sam shvatila ono što nisam htjela shvatiti i sada me strah, jer sam i ja odrasla.

I sama moram birati svoj put.

I moram paziti da ne povrijedim nekog dječaka.

Isto kao što sam naučila da pokloni nisu uvijek od srca.

Isto kao što sam te prestala ispitivati uvijek iste stvari.

U stvarnom svijetu, ne mogu trajati dječak i djevojčica, ali mogu trajati ljudi poput tebe i mene, koji su naučili voljeti vrline i prihvatiti mane. Koji su znali biti strpljivi i popustljivi. Koji su se posvađali barem jednom tjedno, jer su nakon toga uvijek mogli otvoreno razgovarati. Kojima nisu bitne godine, već ono što će s njima učiniti. Koji znaju da strast prođe, kao što prolazi život i da je važno imati nekog kog možeš pogledati u oči, s kim možeš sve podijeliti u par riječi i s kim možeš samo šutjeti, kad već stigneš na one zadnje stanice života, na kojima stara lokomotiva škripi al’ zadovoljno, jer zna da je svoju vožnju odradila pošteno i da se zbog ničeg ne kaje i ni za čim ne čezne, jer nije odabrala pustolovinu koju joj je jednom ponudio jedan dječak, već ljubav…

A ona je, čini mi se, ipak najveća pustolovina…

Amazonka

Komentari

Neki baner