Život

Nestanak čarolije…

Obično nemam volje pisati kad sam žalosna, ne daju mi se nabrajati razlozi i objašnjavati zašto me nešto muči. I svjesna sam da svatko ima milijun svojih problema ali u posljednja tri dana sve mi se nakupilo, baš sve. I dok polako tražim rješenja jer znam da od plakanja nema ništa razmišljam o nečemu što sam mislila da nikada neću moći. Tj. o nekome.

Milijun puta čovjek podvuče neku crtu i onda sam sebi slaže da više neće preko nje kročiti. Pa se desi nešto, pa se kaže koja lijepa riječ i sve se zaboravi. Ali sada sam tužna. Razočarana, kao što nikad nisam bila. Tražim neku poznatu liniju, u karakteru čovjeka kojeg sam obožavala, ali tih linija više nema. Tražim boju glasa, ali nisam sigurna da bih je mogla prepoznati, predugo nismo razgovarali. Tražim stari osmjeh i šale, ali njih su zamijenili drugi ljudi, drugi pogledi na svijet.

Čemu nastaviti voljeti, kad više ne postoji ono što sam voljela? Možda i postoji ali za nekog drugog, ne za mene.

Pijem kavu, gledam u tu šalicu kao da nema dna i kaže mi mama: Promijenila si se. Rijetko se smiješ. Šutiš, čitaš i razmišljaš u toj svojoj tišini u koju nikoga ne puštaš. Sama vodiš svoje bitke i ne znam da li postoji na ovom svijetu osoba koja zna kako doprijeti do tebe.

eye

Postojala je – pomislila sam, ali joj ništa nisam rekla. Bezdan u mojoj kavi bio je još dublji.

Ne osjećam se dobro a nemam više volje za posjete doktorima i sjedenje satima u pustim čekaonicama u koje se naguraju samo vrući zrak i tjeskoba. Ne da mi se sanjati, ni maštati, ni nadati. Poželim samo spavati, a kad sklopim oči vidim samo sliku nekoga s kim sam se uvijek osjećala sigurno i zaštićeno a sad ga se bojim. Užasno ga se bojim jer ga više ne poznajem. I noćas sam sanjala da me želi ubiti. Cijelu noć me proganjao, htio me baciti s neke skele, otrovati, upucati.

Taj san samo je metafora, jer on je već na tisuće načina ubio sve lijepe i sretne dijelove mene koji su ga obožavali. Mnogi će reći: “Od ljubavi se ne umire”. Ne umire se, ali ne boli samo ljubav koja se ugasila, boli osjećaj praznine koji ostaje iza nje. Kako ga upotpuniti, kako se opet osjećati sretno, kad znaš da si u rukama imao nešto neprocjenjivo, nešto što je bilo toliko lijepo i čisto, da se činilo poput čarolije… kako zaboraviti da ti je tijelo treptalo od sreće samo kad si čuo osmjeh u tom voljenom glasu i znao da se smijao zbog tebe, kako se nositi sa spoznajom da se ta osoba zbog tebe nikada više neće nasmjiešiti i kako joj oprostiti, stotine sićušnih propusta, bahate i grube riječi, kad za njih nije bilo razloga, kad je ljubav i nježnost bilo jedino što je ta osoba primala?

Sada znam, svi smo mi ljudi, ali nismo isti. Dijelimo se na dva tako različita i očita djela. One koji znaju voljeti i one koji ne znaju. A u meni se sve što sam imala i osjećala stislo do te mjere da više ne znam i ne mogu reći volim te. Možda više niti neću. Te riječi nemaju mi više težine, tek su niz, lijepo posloženih slova koja milo zvuče ali ništa više. Zgazio me netko tko mi je bio najbolji prijatelj, tko je znao sve moje snove i strahove, netko kome sam otvorila dušu i željela mu samo sreću. I svaka mi se lijepa riječ i svaka suza vratila kao hladni bodež zabijen u leđa.

To boli. To je nešto što se ne oprašta. To je ona zadnja linija koju ni ne želim prijeći, iako znam da negdje s druge strane još postoji barem tračak čarolije koju smo jednom dijelili. Ne mogu reći ni da će mi nedostajati, jer ono što sam voljela ne postoji odavno. Sve ovo sada, samo je nešto što me natjeralo da između nas polagano iscrtam tu liniju.

Čovjek je sposoban sve oprostiti, ali ne i biti otirač onome za koga diše.

Ne kajem se zbog ljubavi koju sam pružila, ali davati je i dalje značilo bi polako ubijati samu sebe. To je nešto što više ne mogu.

Amazonka

Komentari

Neki baner