Život

Razgovor neobični…

“Fasciniraš me.” – kaže mi potpuno hladan. “Fasciniram te? – pitam zamišljeno. “Da”. – odgovara kratko. “Mislim tvoja glazba, pitam se kako uspijevaš, u čemu je tajna? Neke note su tako profinjene, možda sam ih čuo samo jednom. Ponce, ako poznaješ njegov rad?” – upitao je ni ne očekujući odgovor. Šutjela sam, znam na što misli.

“Vidiš ti si kao ta njegova Zvjezdica. Skladaš onako kako je on skladao. Nije li to fascinantno?” I dalje sam šutjela. Negdje je morao pročitati, netko mu je morao reći, jednostavno nije bilo moguće da me tako dobro čita… da zna… Pitam se jesam li to uopće kome ikada i spominjala, tko je moj idol? Nisam, sigurno nisam. “Šutiš? Zašto? Bojiš se svog pritajenog genija? Jesu li ti uopće rekli da si najveće otkriće, nevjerojatan talent? Nisu zasigurno. Pizde su oni tamo u foteljama, previše se boje. Nije ti mjesto u Hrvatskoj, to nadam se znaš, propast ćeš tu, potratiti vrijeme i talent.” Očekivao je da nešto kažem ali ja sam i dalje šutjela. “Općenito je glupo da su te ugurali u zabavnjake, ne razumijem.

Tvoj osjećaj za ritam, za dinamiku, ta boja. Ti si čista klasika. Ti si valcer i opereta, sve u jednom. Trebala bi raditi u Beču. Siguran sam da bi te tamo dobro usmjerili. Protrest ću kroz sve svoje kontakte, potegnuti veze. Siguran sam da bi svega par mjeseci rada već napravilo bitnu razliku.” “Ne znam, zaista ne znam što da kažem. Nisam nikada o tome razmišljala. Samo sam… pisala…” – “Naravno da nisi, ti ne razmišljaš, ti stvaraš. Nemoj me sada krivo shvatiti, ne bih te želio uvrijediti, ali posve je jasno da glazbu doživljavaš kao sredstvo prenošenja emocija a ne nešto sirovo, što ćeš samo iskorištavati. Zaista si, posebna.”

piano-1531788_960_720

Rekao je to drugačijim tonom. Znala sam da više ne govori o mojoj glazbi. Na tren sam protrnula. Nisam nikad voljela tu svoju “posebnost”. Ne volim kad mi to govore čak ni ljudi koje volim. Osjećam se… čudno, da to je dobra riječ, čudno! U moru svakojakih neobičnih događaja koji su u posljednje vrijeme prodrmali pošteno, moj mali svijet, ovaj razgovor me potpuno dotukao. On je nastavio pričati o Bečkoj školi i kolegama koji bi sa mnom “zasigurno napravili čuda” koji bi “dijamant do kraja izbrusili”, a ja sam nastavila šutjeti. Možda sam ga samo polovično i slušala. Nije, da to ne bih voljela. Samo… ne bih željela ići, a znam da to već i predugo odgađam. Nije istina da nitko nije želio sa mnom raditi.

Bilo je ponuda. Možda ne ovako dobrih ali pružale su mi se mogućnosti, samo mi je valjda falilo hrabrosti. Bila sam klinka, na neki sam to način još uvijek. Previše volim maštati. U svojoj glavi imam sve te valcere o kojima je govorio. Samo ih nikome nisam bila spremna odsvirati. Već sam pišući, dala prevelik dio sebe, svima.. a nitko nije razumio težinu te pjesme. Jutros smo ponovno razgovarali. Uskoro stiže iz Italije da me nagovori da počnem raditi. Istina je da prvo moram napraviti pjesmu zbog koje su me on i kolege ionako prvotno kontaktirali, ali nakon toga, postojat će samo Klasika za mene, barem dok ne naučim sve ono što bih trebala naučiti. A tad… tko zna, možda ću puniti najveće svjetske dvorane a možda ću se vratiti u Zagreb i otvoriti mali cafe s pianinom negdje u kutu, za doživljaj, za dušu. Gdje je tu u svemu ljubav sad? Ne bih znala reći… o njoj sam i previše razmišljala, mogla bih malo misliti o sebi.

Frozen

[email protected]

Komentari

Neki baner