Život

Odlazak…

Sjela sam u vlak. Onaj prepoznatljiv zvuk polaska vlaka podsjetio me da idem u nepoznato. Idem tamo gdje nikada nisam bila i idem po osvetu. Što muškarac treba napraviti ženi da se ona ide osvećivati, da ona gazi svoj ponos, svoje ideale i da ide napasti nekoga tko je tvoje srce učinio ranjivim, tko je tvoju dušu osakatio, tko te ostavio ni tamo ni ovamo? Nisam znala što me čeka ali sam znala da sam još dovoljno jaka da mogu vratiti svaki izgubljeni dio svoga dostojanstva. Nije spavao sa mnom ali vjerujem da se nije javio da bi me obilježio za cijeli život i isto ovako odbacio.

Prvi je prišao, kleo se u ljubav, provodio svaki minut svoga slobodnoga vremena sa mnom i nestao, nestao kao da je čitao neku knjigu koja mu se nije svidjela i na pola je zatvorio i bacio negdje u kut. Što ona skuplja prašinu i čezne da je opet otvori to ga nije brigalo. Sada za Mostar nije išla Jelena, nego Matija. Moje duge crne kose su nestale a plava kratka kosa me činila drugom osobom. Drugom sa vana, istom iznutra. Pričao je o toj Neretvi. Kraljica rijeka, najljepša boja a meni je bila baš bezvezna i nezgrapna dok nismo prošli Jablanicu.

Tada sam vidjela ne da je kraljica rijeka nego da je princeza, božanstvena ljepotica. Tako nježna, zelena, sa stilom je grabila moru a nad njom se nadvili njeni čuvari, kamenja poredana kao da ih je klesao najveći umjetnik svijeta, šuma iznad nje su bili njeni vojnici. Ja nisam imala ni čuvare ni vojnike, ali sam se stopila sa njom. I ja sam bila i nježna, i blaga, dok on od mene nije napravio slap, kapi koje padaju svaka za sebe a na dnu se stope sa svom ostalom vodom i nestanu.

Imala sam prijateljicu u Mostaru. Mirjanu. Igrom slučaja te školske godine je dobila premještaj u njegovo selo a tražila je zamjenu da ode malo na odmor. Imala sam znanje, imala sam štimung ali nisam imala diplomu. To je dovoljno bilo da Mirjana odmah pristane da je mijenjam na mjesec dana. Pitala sam je za Viktora. Rekla je da je čula za njega ali da ga nije upoznala. Potvrdila mi je da mu je otac umro. Hajde, bar je nešto rekao a da je istina.
I napokon Mostar. Grad o kojemu se opjevane tolike pjesme, koji je dao tako velike ljude, grad Emine i Starog mosta i zaista tko ga jedanput vidi odmah se zaljubi u njega. To je bila ljubav na prvi pogled. Bilo je rano jutro. Hodža je pozivao na sabah namaz.

girl-1725172_960_720

Sjela sam na klupu ispred kolodvora sa starom kožnom torbom u koju je stao cijeli moj život. Par haljina, slika mojih roditelja i mnoštvo knjiga. Još jedanput sam kao i mali milijun puta gledala u daljinu. To me smirivalo. Tako sam pronalazila svoj jing i jang. Došlo mi je da sjednem u vlak i vratim se svojoj kući a njega prekrižim za cijeli život. Ali nisam mogla. Kada sam došla dovde, moram ići do kraja. Čekala sam da se prvi taksiji pojave i da idem u Okračnike. Nisam znala što me čeka, ali sam bila uvjerena u svoj plan.

Sunce je izašlo a mene je taksi vodio u taj „mali raj na zemlji“ kako ga je on nazivao. Nisam se baš slagala sa tim njegovim tepanjem jer je ovo što vidim bio samo kamen, kamen i kamen. Kakva je ljepota u kamenu.
-„ Dalje ćete morati pješice“ , rekao mi je naočit mladić.

Platila sam i čekala. Mirjana je kasnila a mene je već uhvatila panika. Sama na nekom makadamskom putu. Ugledala sam neku siluetu. Kako se približavala vidjela sam poznato lice. Bila je to Mirjana. Sa torbom u ruci trčala sam joj u susret. Izgrlila sam je i izljubila. Hodajući tim putem prema selu vidjela sam da mi se na oči cijeli kraj mijenja. Šuma, vinogradi, potočić. Bilo je prelijepo. Nisam u tom trenutku znala da ću ovaj komad zemlje zauvijek zvati domom.

Mirjana mi je govorila o đacima, staroj Ruži koja joj kuha, okruglom predsjedniku mjesne zajednice koji se unatoč činjenici da ima ženu i petero djece daje za pravo da se mladim djevojkama uvaljuje i prodaje priče. Ništa me to nije zanimalo nego samo Viktor.

-„ A on? „ upitala sam
-„ On. On je divan. Vidjela sam ga neki dan po prvi put. Pomaže svima i brine o svojoj majci i braći. Radi neki objekt i tvrdi da će to biti vinarija. Neki kažu da je pokrao neki novac i da sa njime sve gradi, neki kažu da mu je to otac ostavio a on samo šuti i nikome ne polaže račune. Iskreno Jelena, mislim da je on divan i da ti ništa nažao nije htio učiniti, bar ne namjerno.“

Slušala sam je i bila razočarana kako je i njima prodao priču. Takav je bio i prema meni a ispao je najveći jadnik koji je samo podigao svoj ego. Sada sam još više gorila u sebi i strpljivo čekala da ga bacim na pod i pljunem u sred čela. Nije to bio moj način ali samo tako mogu smiriti svoju dušu. Samo ću se tako moći mirno vratiti svom načinu života, ustvari samo ću tako moći vratiti svoj život.

Nastavlja se…

Kupid

[email protected]

by Ante Luburić

Komentari

Neki baner