Život

Nema više kruške sočne, neka ludo slavlje počne…

»Svaka čast, Mrki!« uzvikne Elvis.
»Najbolji si!« istovremeno ga pohvale Hrabar i Zelenko.
Ježić je samo duboko uzdahnuo osjetivši ogromno olakšanje.
»Jesi li dobro?« upita ga Dora.
»Mislim da nikad nisam bio bolje«, uzvrati sretni jež. »Puno hvala, striček Mrki! Uopće mi ne izgledate mrko, zašto se zovete Medvjed Mrki?«

»Ha, ha, ha… Zato što sam ja mrki medvjed! Znaš, postoji više vrsta nas medvjeda, a ja se zovem Mrki tako da svi odmah znaju s kim imaju posla. I istina je da bi mi više odgovaralo neko drugo ime, na primjer Vedri, ali što se može. A kako se ti zoveš?«
»Šmrc… Svi imaju ime osim mene.«
»Ma naći ćemo mi neko ime za tebe!« utješi ga medo. »Imena ti nekad znaju samo stvarati probleme. Evo, znam jedan vic: idu Medvjed Mrki i Medvjed Bijeli…«
»Joj Mrki, prestani pričati te svoje viceve koji su samo tebi smiješni«, prekine ga Zeko.
»Ali ovaj je dobar! I onda dođe zec…«
»Zašto svaki šumski vic mora biti o zecu? Postoji li vic bez zeca? Zar su zečevi toliko smiješni?« uznemiri se Zelenko.

jezZačudo, Djetlić Elvis nije želio ništa komentirati. Svi su uživali u dobrom društvu nakon cjelodnevnog natezanja sa kruškom zaglavljenom na leđima malog ježa. No, nešto ipak nije bilo u redu. Medvjed Mrki se ponašao sve čudnije i čudnije: glasno se smijao, pokušavao je ispričati uvijek isti vic kojem se nikako nije mogao sjetiti kraja, nesigurno se njihao kao da mu se vrti u glavi, a čak je, na pristojnoj udaljenosti od mravinjaka, znao i zaplesati. Njegovo raspoloženje se tako brzo mijenjalo da ga nitko nije mogao pratiti. U početku je to svima bilo zabavno, ali sada su se već zabrinuli. Nešto definitivno nije bilo u redu.

JOŠ UVIJEK TRAJE OVAJ DAN
MEDO ODJEDNOM UTONE U SAN

Svi su zbunjeno promatrali medvjeda koji je sâm plesao, zapravo, više teturao oko drveća, kad ponovno odjekne strahovit tresak! Ovaj puta sve su kruške ostale na svome mjestu – Medvjed Mrki je pao zapevši nogom za debelo korijenje obližnjeg stabla i ispružio se po uvelom lišću koliko je širok i dugačak.

»Striček medo… Striček Mrki?« stane ga dozivati jež.
Ali medvjed se nije obazirao, već je samo nepokretno ležao ispod drveta.
»Mrki? Medvjed Mrki? Meeedvjeeed Mrrrkiii!!!« zaurla kreštavi Elvis.
No Mrki nije ni mrdnuo.
»Oh ne…« uplaši se Hrabar, »pa on je zaspao! Utonuo je u zimski san!«
»Nije valjda! Ne može zaspati ovdje, smrznut’ će se ako ne provede zimu u svome brlogu!« kaže Zelenko.
»Što ćemo sad?« nesigurno upita ježić.
»Ne znam, mališa«, uzvrati Dora. »Ovo je znatno veći i teži problem. Moramo ga nekako prenijeti do njegove pećine u planini.«
»Molim?!« uspaniči se Zelenko. »Pa to je medvjed! Cijela šuma ga ne bi pomaknula!«
»Moramo mu pomoći, on me spasio!« uzvikne jež.

Svaka je od okupljenih životinja davala sve od sebe ne bi li pomogla medvjedu: Dora mu je nježno lizala njušku, Hrabar mahao iznad glave repom poput lepeze, Zelenko skakao po trbuhu, čak se i ježić zabijao u njega smotan u klupko. Ništa nije pomoglo. Ako ga ni Elvis nije uspio probuditi urlajući mu ravno u uho, onda nitko neće uspjeti. Medvjed Mrki je sanjao zimski san.

Dabar Hrabar počne skupljati suho granje od kojeg bi napravio uže za vuču medvjeda, no ubzo ga ostali uvjere da ga ni tako neće uspjeti pomjeriti. Najčudnije od svega je bilo to što je medvjed tako iznenada zaspao. Nikome nije bilo jasno što se zapravo dogodilo.

TKO JE KRIV A TKO NIJE
POSLUŠAJMO RIJEČI MUDRE SOFIJE

Međusobno nadvikivanje djetlića, zeca, dabra, srne i ježa nije dugo trajalo, kad je galamu prekinuo smiren i sabran glas prepun životinjskog iskustva:
»Kruška je fermentirala.«

Sve životinje, osim dabra koji se sakrio iza medvjeda, usprave pogled i na obližnjem drvetu spaze veliku pticu šarenog perja koje je raslo čak i po glavi. Naravno, bila je to najbolja poznavateljica prirode i društva u šumi – sova. Sova Sofija je upravo otvorila oči, jer ona danju spava, a budna provodi noći. Znala je da nitko do sada nije čuo za riječ “fermentirala”, pa objasni:

»Kada kruška fermentira, šećer se u njoj pretvori u alkohol.«

Svi nastave zbunjeno gledati u nju.
»Medo se napio!« uzvikne ona.
»Kužim«, kaže Hrabar pokazujući se iza medvjeda, »zbog toga se Mrki ponašao onako čudno!«
»Zato je ranije i zaspao!« dobaci Elvis vraćajući se na svoje drvo.
»Tako je«, nastavi Sofija, »zbog trule kruške Mrki sniva ranije nego što je trebao.«
»Nije zbog trule kruške«, ubaci se ježić, »sve je to zbog mene«, zaplače mališan.
»Nemoj se kriviti«, reče Sova Sofija. »Toliko se toga dogodilo da nisam baš mogla spavati kao i obično, pa sam sve vidjela. Što misliš kako je nastala udubina u koju si upao prije kruškinog pada? Znaš li tko je jučer uznemirio mrave plešući cijeli dan? Mrki! Sve je prepuno otisaka njegovih šapa. Da se nisi zaglavio u jednoj takvoj rupi, kruška bi te promašila. Prema tome, nemoj se kriviti – sve je počelo s mrkim Medvjedom Mrkim.«
»Kriv je Zelenko!« klikne Elvis. »Da zec nije protrčao ispred ježeve kuće, ne bi se ni uputio tako daleko u šumu!«
Sofija nije voljela da se životinje prepiru, pa uzvrati djetliću prije no što je to stigao Zeko Zelenko:
»E moj Elvise, bilo bi bolje za tebe da ne upiremo prstima jedni u druge. Kruška je bila prezrela, ali nije pala sama od sebe.«

Djetlić se stisne pognuvši glavu među krila i počne kljucati drvo. Osjećao se vrlo neugodno jer je pretpostavljao kako je kruška završila na ježu, pa nije više htio reći ni riječ. Samo je oštrim kljunom nastavio nervozno produbljivati rupu u deblu kruškina drva najbrže što je mogao. Na samom kraju stabla jedan je plod opasno podrhtavao. Elvisovo brzo kljucanje je cijelu krošnju učinilo vrlo nemirnom…

Nastavit će se…

Sven Hrastnik

[email protected]

Komentari

Neki baner